Model socijalne skrbi za zaposlenike kakav su imale gotovo sve zemlje Europe gradio se desetljećima. Iz najrazličitijih razloga skrb kakvu su posloprimci uživali u sedamdesetima ne samo da se više ne može financirati, nego će se stanje vjerojatno još zaoštriti.
Osobito je to vidljivo na problemu s kojim se susreću mnoge zemlje Starog kontinenta: nezaposlenost. U Njemačkoj već ima 8 milijuna nezaposlenih. Među građanima stranog porijekla stopa nezaposlenosti je alarmantna: među doseljenicima iz Turske je to preko 25%, među došljacima iz Rusije gotovo 50 posto.
U Japanu je doduše stopa nezaposlenosti opet pala ispod 4% - a ni u "zlatnim" vremenima Njemačke, kada su dolazili puni vlakovi novih "gastarbajtera" nezaposlenost nikada nije bila manja od 3 posto. Profesor Thomas Straubhaar, predsjednik Svjetskog gospodarskog arhiva iz Hamburga, budućnost vidi u potpuno slobodnom tržištu radne snage - praktično od dana na dan: Predlažem da potpuno liberaliziramo tržište rada i da na tom tržištu dozvolimo uvođenje i mnogo nižih nadnica. Dakle, da se nadnica dogovara na licu mjesta za konkretni posao.
Naravno da je pitanje, koliku će nadnicu moći "na licu mjesta" isposlovati stari i nemoćni, da sad i ne govorimo kako bi bolest predstavljala velik luksuz. No, i to ekstremno neoliberalno stajalište kako će tržište samo sebe regulirati, na tankoj je granici između ekonomije i sociologije ili čak i politologije. Ne treba ponavljati kako je završila ekonomska kriza dvadesetih godina prošle godine u Njemačkoj. Zato su i u Europi i Njemačkoj sve glasniji zagovornici drugog koncepta koji državu, a ne koncerne i poduzeća, smatraju regulatorom tržišta, pa time i tržišta rada. Država tu može intervenirati zajamčenom najnižom nadnicom. Stručnjaci su uvjereni da od toga korist nemaju samo posloprimci, nego i poduzeća u kojima rade.
U Velikoj Britaniji, Irskoj ili Francuskoj svaki radnik može biti siguran kako će dobiti oko 8 eura na sat. Na jugu kontinenta, zajamčeni "minimalac" kreće se od 2,62 do 3,86 eura, a u istočnoj Europi za sada je zajamčena satnica do 1,58 eura. Dakle niti unutar Europske unije ne postoji jedinstvena najniža plaća, već ju svaka zemlja određuje prema vlastitom gospodarskom potencijalu i troškovima života. I to se dogodilo bez negativnih posljedica: tamo gdje su niske plaća, nije došlo do masovnih otpuštanja.
Tomas Schulten, s Instituta za gospodarstvo i sociologiju pojašnjava: Grubo rečeno, zapravo većina međunarodnih znanstvenika više ne smatra da postoji
sustavna povezanost između iznosa najniže plaće i trenda u zapošljavanju. Ni u jednom, dakle u negativnom trendu i većoj nezaposlenosti, niti u drugom, pozitivnom smjeru.
U puno većoj mjeri se, zahvaljujući zajamčenoj najnižoj plaći, situacija kod onih s najnižim primanjima poboljšala. A preko toga, naglašava suradnik istog instituta Claus Schäfer, korist su imale i tvrtke. Jer zakonom zajamčena
najniža plaća dovodi do toga da i poduzeća imaju iste šanse u tržišnoj utakmici. Ne može ih istisnuti prljava konkurencija, a to znači da je zajamčena i njihova poslovna egzistencija. Upravo ta funkcija zaštite poslodavaca objašnjava činjenicu kako uvođenje najniže zajamčene plaće nije dovelo do nezaposlenosti od koje se strahovalo.
U Velikoj Britaniji je nezaposlenost u posljednjem desetljeću čak i smanjena za gotovo četvrtinu. I to usprkos tome što je zakonom zajamčena plaća od njezinog uvođenja 1999. povećana za preko 40 posto.
To stalno prilagođavanje troškovima života zajedno su poduzeli vlada, udruženja poslodavaca i sindikati, a ta se praksa pokazala pozitivnom i u mnogim drugim europskim zemljama.
(V.K.)
Izvor:
DW
