Sve odjednom i u isto vrijeme?
Multitasking: dobro zvuči, zar ne? Koliko ste se puta pohvalili kako puno toga uspijevate obaviti istovremeno? Automatski navodi druge da pomisle kako ste vješti, organizirani, sređeni i trenirani za uspjeh.
U brzom ritmu današnjeg radnog dana i kulturi koja zahtijeva da većina zadataka bude "gotova još jučer", lako je osjetiti zavist naspram onih koji izgledaju kao da s lakoćom obavljaju četrnaest stvari odjednom.
U redu, većina nas uspješno će obaviti telefonski razgovor s klijentom i paralelno pregledati poruke elektroničke pošte, razvrstavajući ih na hitne/bitne i "spam", i pritom nećemo osjetiti pulsiranje čeone žile od nadolazećeg stresa. No, recite mi: što ako to upravo radite, a netko iz ureda Vam "uleti" i prekine Vas? Trebat će Vam malo vremena da ponovo uspostavite svoj ritam – i osjetit ćete iritaciju prekida.
Iako provedena istraživanja govore i o tome da žene uspješnije žongliraju istovremene zadatke od muškaraca (žena/majka/menadžerica/prijateljica/itd.), opet bih postavila pitanje fokusiranosti na svaki pojedini zadatak. Razumijete što želim reći: ruke rade, ali je mozak negdje drugdje. Primjerice, kada nakon naglog prekida koji je prouzročila nenadana distrakcija pitate: "Što sam ono htio/htjela reći?"
Ili, evo drastičnog primjera. Koliko je automobila završilo u jarku zato što je netko razgovarao na mobitel ili SMS-ao, držeći ga u rukama, naravno, škrto ne kupujući odgovarajući uređaj koji oslobađa ruke za vožnju, sprječava prikupljanje policijskih kazni, i, u krajnjoj liniji, čuva život? Evo, jutros sam se mimoišla u zavoju s kamikazom u dostavnom vozilu, koja je, naravno, fokusirano pridržavala desnom rukom mobitel prilijepljen na uho… Da ne govorim o onima koji pritom još gledaju DVD filmić?!
U stvari, upravo govorim o tome kako nastojimo "ugurati" hrpetinu aktivnosti u limitiranu količinu vremena našeg svagdanjeg. Granice ipak postoje: ljudski mozak ipak može podnijeti samo toliko – koliko realno može.
Istraživanje koje su proveli na Univesity of California (Irvine) pokazalo je sljedeće: ukoliko je osoba koja obavlja zahtjevan zadatak prekinuta ili je sama prekinula taj zadatak kako bi paralelno napravila drugi, za postizanje ponovne pune koncentracije na prvotni zadatak potrebno joj je 25 minuta. Probajte sami obaviti svoje mjerenje, baš me zanimaju Vaši rezultati. Druga istraživanja pokazuju da intenzivan multitasking rezultira povećanjem razina hormona stresa, koji negativno utječu na sposobnosti pamćenja i opće zdravstveno stanje.
Ono što želim naglasiti jest: nije problem toliko u pažljivo konstruiranom multitaskingu, onda kada ste izvježbali fokusiranost. Ono što Vas može dotući je takozvani "switchtasking": brze izmjene zadataka, prekid rada na zadatku u kojeg ste uložili koncentraciju, prekid "tijeka misli" u razgovoru te brze i nenadane interupcije koje remete ritam rada.
Da podvučem crtu: vremena su takva, multitaskinga se ne možemo odreći, niti bezvremenski posvetiti cijelim bićem samo jednoj aktivnosti. No, ekstremi do kojih nas multitasking u intenzivnoj i nekontroliranoj primjeni može dovesti su nezdravi – stres, ugrožavanje zdravlja, nervoza, neproduktivnost… A definitivno, kad smo toliko rastreseni nismo zabavne osobe u društvu, ako uopće imate volje za društvom nakon takvog radnog dana.
Zato ću opet i ponovno, kao Vaš coach, podsjetiti na značaj onoga što nam je uistinu važno. Na identificiranje prioriteta i pravilnu alokaciju vremena. Na razvijanje nulte tolerancije za prekide koji Vama nisu niti bitni, niti hitni.
Bolje upravljanje sobom donijet će Vam i viši prinos zadovoljstva onim što radite.