Mala škola bon-tona za poslodavce: diskriminacija u procesu zapošljavanja
Nastavno na prošlotjednu temu o pristojnosti davanja povratne informacije posloprimcima koji su poslali molbe za oglašeno radno mjesto, otvorit ću još jednu temu.
Diskriminacija potencijalnih posloprimaca.
Opako zvuči zar ne, no ako imate i manje od desetak obavljenih razgovora u potrazi za novim, boljim poslom, uvjerena sam da ste je barem jednom doživjeli, čak ako je i niste prepoznali kao takvu: neetičnu, nezakonitu i kažnjivu. Nažalost, što je kriza jača, jača i diskriminacija posloprimaca, po svim mogućim osnovama.
Ne tako davno, u doba relativnog blagostanja, lako je bilo – biti dobar. Društveno odgovorno poslovanje (skraćeno DOP – zanima li Vas točna definicija, potražite više informacija) bila je široko rasprostranjena tema, i za "male" i za "velike". Tvrtke su se natjecale u tome tko će biti "bolji", internacionalke prenosile svoje principe (odavno razvijene i implementirane i na drugim tržištima) na lokalne tvrtke, printala su se sjajna izvješća o održivom razvoju na skupom papiru.
Znam i sama: kao certificirani predavač Udruge poslovnih savjetnika i sama sam održala niz seminara, modul "Društveno odgovorno poslovanje: Upravljanje ljudskim resursima i afirmacija ljudskih prava u radnoj sredini". Nije da se žalim, ali to više "ne ide".
No, DOP je bio ionako pretežito shvaćen kao: donacije, sponzorstva, ulaganja u zajednicu… Čast odgovornima, no mnogim menadžerima to je bilo samo još jedno sredstvo bildanja imidža. E sad, kad je došlo do ekonomskog pada, iste te menadžere jednostavno "svrbi" da te programe ukinu, imajući dobar izgovor.
Kao što su ukinuli i budžet za edukaciju, zar ne? Kao što je pitanje da li je pametno ukidati edukaciju u potpunosti u vrijeme kad baš u nju treba ulagati, tako je i pitanje da li je pametno "zaboraviti" DOP baš u vrijeme kad ljudi sve više traže transparentnost, odgovornost i fer igru.
Ne kažem, ako je egzistencija tvrtke dovedena u pitanje, nitko nije toliko lud da će nastaviti razvijati sve što se odnosi na društveno odgovorno poslovanje kao prije, jer postaje društveno odgovorno opstati, no onda je i te kako bitno promisliti što taj pojam znači za tvrtku. DOP su mnogi doživljavali vrlo pojednostavljeno: dat ćemo donaciju nekome i – eto! Uplatiti sponzorstvo dječjem klubu, i – riješeno. Od svega toga napraviti malo dobrog PR-a i stvar riješena.
DOP je puno više od toga. U osnovi, DOP zahtijeva od tvrtke da bude odgovoran član društva, u svim segmentima poslovanja. Pa tako i prema zaposlenima, i onima koji joj pristupaju u potrazi za poslom. Poanta je u srednjoj riječi – odgovornost. Odgovornost leži i u tome da se u društvo ne unosi zlo poput diskriminacije, po bilo kojoj osnovi.
Krenimo konkretnije. Bit procesa selekcije kandidata za posao je upravo u selekciji, ili odabiru "pravih ljudi" za oglašeni posao. Potreba diferencijacije često može zastraniti u aktivnu ili nesvjesnu diskriminaciju. No, nesvjesna ili svjesna, diskriminacija ostaje uvijek samo to: diskriminacija. Ono što ne smijete činiti drugima, niti trpjeti da drugi Vama čine.
Za asertivan pristup u poslu traženja posla, nužno je da znate koja su Vaša prava, pa ću zato navesti listu pitanja koja ih otvoreno ugrožavaju. Jer, kao što sam pročitala u nekim komentarima na prošlotjednu kolumnu, neodgovaranje u pismenom obliku je, citiram "najmanja stvar. Treba samo vidjeti kakva sve pitanja postavljaju, od toga što Vam rade roditelji, imate li dečka, djecu…"
Krenimo s top 5 po mom izboru, slobodno napravite svoju listu:
1. "Koliko Vam je ono godina?" - Osim ako posloprimac nema "partiklić" oko vrata i ne izgleda kao da je ispod donje granice dobi koju zakon propisuje za rad, ovo pitanje pripada u kategoriju dobne diskriminacije, upravo najčešće u Hrvatskoj. Još nešto: ne-ne je stavljati dob u oglase za posao. Ni to, kao niti spolna odredba samo M ili samo Ž, nije legalno (ako ne znate što je sve "ne-ne", vidite Zakon o suzbijanju diskriminacije i Zakon o radu). Neki dan sam na stranicama izvjesne Udruge usmjerene prema Ujedinjenim narodima ugledala natječaj za "One ispod 35g". Krasno, baš u skladu s UN, zar ne?
2. "Jeste li udani/oženjeni?" – Da ste htjeli da to zna, poslali bi osobi koja Vas to pita pozivnicu za vjenčanje. Ali, niste. Ma koliko tim pitanjem poslodavac želi saznati da li ste emocionalno zrela osoba, spremna na preuzimanje obaveze i t d., to se tako ne pita. Za mlađe postoji varijanta "Imaš li curu/dečka?" što je ista stvar. Tko kaže da "cura" (već ta definicija me iritira) nije u vezi s "curom"? Sad, poslodavcu, kao što ste rekli i bračnom partneru, kažete "da", odmah slijedi pitanje (ne rodbine, već poslodavca):
3. "Aha. U braku ste. Koliko djece imate?" – Što da kažem o ovom pitanju? Pa zaista je već toliko osuđivano da, kao prvo, ne može biti slučajno postavljeno. Ako imate jedno dijete, onda se valjda misli da se nećete na tome zaustaviti, ako nemate, onda kad mislite imati, a ako odgovorite "ne" u bilo kojoj varijanti, e onda "nešto nije u redu s Vama". Kao drugo, sve dalje Vam je jasno: otkaz čim pomislite na djecu? Mogu samo preporučiti poslodavcima da dobro pročitaju kojim iznosima mogu biti kažnjeni za ovakav pristup, čisto informacije radi. Ako se neko zainati…
4. "Otkud su Vam roditelji?" - Hmm, e ovo pripada kategoriji "diskriminacijska osnova: nacionalno ili socijalno podrijetlo". Nekad se na to nadoveže i "Što Vam rade roditelji?", što opet može pripadati u kategoriju diskriminacije po društvenom položaju. Ili, ponekad u rasnu/vjersku diskriminaciju. Ili, "ljepše" rečeno: "Čija je ta mala?", pitanje koje sam osobno doživjela kada sam počinjala raditi.
5. "Imate li bilo kakvih zdravstvenih problema?" – naravno, uz sveopću jezu pri pomisli na eventualna bolovanja, izostajanja i sve što uz to ide. Recimo da ste odgovorna osoba, da ne idete na svjesnu obmanu poslodavca i da ste (koliko znate) zdravi i radno sposobni: za pretpostaviti je da ćete nastojati sačuvati svoje zdravlje, zar ne? Nekad se čuje i pitanje "Pušite li?" koje nije zakonom zabranjeno, ali, da li je zaista umjesno? Uostalom, na Vaše zdravlje utjecat će i razina stresa na novom radnom mjestu, kao i klima koja vlada unutar tvrtke, zar ne?
Možemo nabrajati dalje i još, pitanje je što učiniti. "Catch" je u tome, kad poslodavac to svjesno radi, da jako dobro zna da je diskriminacija teško dokaziva (ako ste poslodavac, pročitajte ipak kazne koje Zakon propisuje za ovakva ponašanja), zato što je, u pravilu, neizravna. To je poput basne o liji i rodi: bile su žedne. Obje su dobile piti. Iz visoke posude. Čista neizravna diskriminacija, zar ne?
Kad je već mala vjerojatnost da ćete pisati žalbe Pučkom pravobranitelju (koji će Vas uputiti na pokretanje sudskog procesa ako se uspostavi da je žalba osnovana…), ono što možete napraviti je – pripremiti se. Pripremiti uljudne odgovore na neuljudna pitanja. Nastojte zadržati dozu profesionalnosti i smirenosti, uljudnosti u krajnje neuljudnoj situaciji. Primite li, i nakon razgovora s ovakvim pitanjima, ponudu za radno mjesto, odluka je – na Vama.
I opet: budite promjena koju želite vidjeti. Ne možete prigovarati poslodavcima na pitanju o bračnom statusu, ako i pomislite da je netko u Vašem okruženju manje vrijedan zato što je ---- (ispunite prazninu sami).