Prvi razgovor za posao je poput prvog „čvenka“!
Nedavno me, sva uznemirena, nazvala klijentica s kojom radim u procesu karijernog coachinga: „Nazvali su me! Zovu me na razgovor! Što ću sad???“.
Kao prvo, prihvatiti činjenicu da ne zovu bez razloga, ta upravo smo na tome radile. Kao drugo, sagledati i taj prvi razgovor za posao za tako jako željeno radno mjesto kao ono što jeste: razgovor dvaju zainteresiranih strana. No, kao i kod prvog čvenka, leptirići u trbuhu i nesnosna nervoza mogu itekako pokvariti taj dobar prvi dojam kojeg želite ostaviti.
Dogovorili ste prvi sastanak? U redu, recimo ovako: u dobroj ste startnoj poziciji. Vi znate ponešto o drugoj strani, oni znaju ponešto o Vama. Imate baš one karakteristike i kvalitete koje su poželjne. Vi u njima vidite idealnog životnog partnera i suputnika. Datum prvog čvenka je zakazan, kao i točno vrijeme. Tko ne bi jedva čekao?!
Osvanuo je i taj dan, i Vi ste konačno ugledali osobu s druge strane stola. Uvodni ritual upoznavanja, osmjeh, promatranje je obostrano. Pažljivo se sluša, ali i gleda: neverbalna komunikacija odjednom postaje vrlo, vrlo važna, i ako je i niste osvijestili smislu „čitanja“ neverbalnih poruka, jednostavno znate kad ste ostavili dobar prvi dojam.
Vrlo ste pažljivi u komunikaciji, ne želite reći nešto pogrešno, ili odati nešto o sebi što se, možda, drugoj strani ne bi svidjelo. Nakon par minuta pomalo nespretnog razgovora, druga strana postavlja Vam pitanje: „Čujem da radiš kao XY. Čini mi se da je to super posao. Kako se tebi sviđa tvoj posao?“. I počinjete govoriti, poprilično strastveno, o tome kako ste se pronašli u tom poslu, na koji način Vas ispunjava kao osobu, navodite svoje najsvjetlije trenutke i najveće uspjehe. Aha! Konverzacija počinje teći, tako da ste umalo potpuno zaboravili da je ovo Vaš prvi susret. Vidite sve znakove interesa u očima svog partnera, ali i to da postoji jasna spoznaja da ste i Vi jako zainteresirani. Do kraja planiranog susreta, obostrani interes postaje razvidan, i s lakoćom dogovarate sljedeći!
Vratimo se malo unatrag. Vi (još) ne radite na radnom mjestu XY iz gore opisane priče. Ne, ali to je ono što želite raditi. Poslali ste molbe, puno molbi koje se podudaraju s Vašim željama, potrudili ste se istražiti, prilagoditi molbe oglasima, jasno napisati svoj životopis, protresli ste sve moguće medije na kojima su dostupni natječaji, uključili networking na najjače, i da: recimo da je konačno stigao taj poziv kojeg ste dugo očekivali, poput moje klijentice s početka priče.
Koji je bio najteži i najzahtjevniji dio prvog čvenka? Iščekivanje samog događaja. Jednom, kad ste počeli govoriti – o sebi, opustili ste se i leptirići su nestali. Ključ je upravo u tome: pa i na razgovoru za posao govorite – o sebi. Zato su Vas i pozvali, to i žele čuti: više o Vama. A tko Vas može bolje predstaviti od Vas samih?
Sama činjenica da ste pozvani na razgovor za posao govori da ste prošli prvi korak selekcije i da odgovarate opisu željenog kandidata. I druga strana se nada da ste tako dobri uživo, kao što ste se predstavili na papiru.
Kako onda umiriti te leptire u trbuhu? Prvo, vjerujte u sebe. Vi znate koje su Vaše snage, koje najjače razvijene vještine, kojim znanjima suvereno vladate. Jer, Vi ste to napisali u svom životopisu, zar ne? Kao drugo, napravite svoju domaću zadaću: naučite sve što možete o tvrtki u koju idete, pripremite pitanja kojima ćete izraziti i svoje iskreno zanimanje za poslovanje, saznati što sve točno podrazumijeva ponuđeno radno mjesto i koje su mogućnosti razvoja unutar tvrtke. Budite proaktivni tijekom razgovora, nemojte čekati trenutak kad Vam kažu „Imate li pitanja?“ pa odgovoriti u smislu „Neee, mislim da mi je sve jasno“. Jer, nije.
Ako, iz nekih neobjašnjivih razloga, odluče ići dalje i dogovoriti čvenk s nekim drugim, ne trebate ostati razočarani. Ima još riba u moru. Uostalom, svaka prilika za razgovor za posao je i mogućnost da nešto naučite, stvari koje će Vam možda biti ključne već prilikom sljedećeg razgovora....
