Zbog trenutne situacije, sve veći broj ljudi umjesto u uredima, posao odrađuje kod kuće. Zaposlenici portala MojPosao odlučili su podijeliti vlastita iskustva.
Dan prvi.
Vikend je protekao mirno, rekla bi čak kao i svaki drugi lijepi sunčani vikend, osim onog sveprisutnog crva panike u glavi. Tema većine razgovora među odraslima je naravno korona. Od nervoze i pitanja kako i što dalje, tko je obavio kupovinu zaliha, a tko nije, pa sve do dijeljenja fotki i memova s neta. Izgleda kako je u humoru spas, pa se tako svi oslanjaju upravo na taj obrambeni mehanizam.
Kad su nam u petak rekli da od ponedjeljka radimo od doma, prva reakcija bila je olakšanje, čak i veselje. Već ranije tog dana sam pročitala da vrtići od ponedjeljka također prestaju s radom pa me malo mučilo gdje i što s djecom, sad kada baka servis ne dolazi u obzir. Ovako i muž i ja radimo od doma pa ćemo se već nekako snaći i raditi na smjene. Srećom, imam posao koji nije vezan za radno vrijeme i ured pa ću se već nekako izorganizirati. Iskreno, ne mogu si zamisliti kako je prodavačima i prodavačicama, vozačima, radnicima u cijelom nizu zanimanja koji posao ne mogu preseliti iz ureda u izolaciju svog doma. Kad se sjetim u kakvoj situaciji su medicinske sestre, tehničari, doktori… ne mogu ne osjetiti duboku zahvalnost prema svima njima.
U petak, na izlasku iz firme, gledajući tu masu ljudi kako s laptopima i kutijama izlaze iz zgrade ulovio me taj crv panike i čeznutljiva želja: Jedva čekam vratiti se u ured kako bih u miru odradila posao, popila kavu s kolegama i da sve bude kao i prije.
Međutim, došao je i taj dan. Ponedjeljak 7:30. Inače radim od 8 sati, ali kako mi ne gine rad malo po malo, a ne u komadu 8 sati, moram što ranije krenuti. I tu nailazim već na prvi problem. Spoznaju da posao neće biti gotov u 16 sati, već da će se vjerojatno protegnuti u kasne večernje sate.
Srećom, na HRT-u ide školica, pa se moja predškolka odmah zalijepila za ekran, no već vidim da će dvogodišnjakinja biti puno veći problem. I koliko god ekrani bili štetni za malu djecu, u ovoj situaciji bili bi spas. No, ona ima koncentraciju zlatne ribice i crtić može gledati ravno 2 minute.
Što se posla tiče, aktivno je nekoliko kanala komunikacije s kolegama s kojima bih inače neke stvari usmeno riješila. Pa se ulovim kako „alt-tabam“ razne chat programe, kao i uostalom pola svijeta koji su prisilno na radu od kuće u puno većoj mjeri navalili na Teamse u toj mjeri da ne funkcioniraju. Ali dobro, na ovakvu situaciju se nitko nije znao pripremiti, niti ikada sanjao da će morati. Osim povremenog kašljucanja Teamsa, sve drugo radi kao po loju (hvala našim IT tehničarima) – u biti toliko dobro da je čak i produktivnost veća nego u uredu gdje su se pratile najnovije ažurirane informacije o širenju virusa.
U ovom mojem smjenskom radu našlo se vremena i za otići s djecom u park jer, realno, ne možeš djecu držati u 4 zida, a da ne završe na lusteru. A i treba iskoristiti lijepo vrijeme dok se još možemo kretati.
Nakon što su djeca zaspala vrijeme je za malo produktivnog rada u miru i tišini, bez prekidanja. I tu se potvrđuje ono što sam i sumnjala: kad radiš od kuće, pogotovo ako su tu i mala djeca, nema radnog vremena; radi se od 7:30 do 22:30. Dijelom aktivno, a dijelom u mislima, dok vrtim što je i kako još potrebno odraditi.
Kako dan odmiče, nekako mi se čini da sam se prilagodila situaciji. Doduše, pitajte me ponovno za dva tjedna…
Tonka, Marketing MojPosao
