Svjetsko gospodarstvo je od 2000. raslo godišnjom stopom od 3,2% po glavi stanovnika te se nalazi na polovici puta prema najboljem desetljeću ikada. Nastavi li se sličan trend, potući će rezultate iz navodno idiličnih 1950-ih i 1960-ih godina.
Izgleda kako tržišni kapitalizam dobro obavlja svoj posao, koji je na svom početku trebao biti sredstvo kojim bi se poboljšao način života. No, prema časopisu The Economist, tržišni kapitalizam danas služi brojnim ekonomskim stručnjacima koji nastoje naći veliki problem za rješavanje, političarima da mogu dati hrabra obećanja, a u stvari bi trebao učiniti ljude sretnima.
U kontinentalnoj Europi rašireno je mišljenje prema kojem bi ekonomija trebala biti više od novca, a u raspravama anglo - američkih kapitalista mnogi bon vivani koristili su ideju "kvalitete života" kao izgovor za sporiji gospodarski rast.
Međutim, posljednji vođa britanske konzervativne stranke, David Cameron uveo je pojam "bruto dobrobit" (general well-being - GWB), koji bi trebao biti alternativa bruto domaćem proizvodu (GDP).
U međuvremenu, u SAD-u se često raspravljalo o pretjeranoj količini rada te ostalim skrivenim troškovima blagostanja, te je dobrobit (wellness) postala ogromna industrija, koja se brinula prvenstveno za imućne nezadovoljnike među baby–boomerima (rođeni iza Drugog svjetskog rata).
Postavke mnogih sličnih ideja dolaze iz sve raširenije znanosti o sreći koja miješa psihologiju i ekonomiju. Njeni pristalice počinju sa skupljanjem opsežnih podataka istraživanja, poput onih koji su nastali iz jednostavnih, neformalnih pitanja, na koje tisuće Amerikanaca odgovara svakih godinu, dvije od 1972.
Primjerice pitanje "Kad se sve skupa uzme, što bi rekli kako se osjećate ovih dana? Vrlo sretno, dosta sretno ili ne baš sretno", dalo je očekivani rezultat - bogatije osobe osjećale su se sretnije nego siromašne. No, u situaciji kada se zahtijevalo objašnjenje odgovora na ovo pitanje, stanovnici bogatih država nisu postali sretniji otkako su se obogatili, a od Japana do SAD-a podaci o dobrobiti su se vrlo malo promijenili.
Znanost o sreći nudi dva objašnjenja za ovaj paradoks, a prema jednom, kapitalizam često pretvori luksuz u potrebu te donosi masama ono u čemu je prije samo elita uživala. Međutim, ljudi tada počnu uzimati zdravo za gotovo stvari koje su nekada mogli samo priželjkivati. Tako se stvara začarani krug - što je standard bolji, to se ljudi više privikavaju na užitke koji dolaze s tim.
Sposobnost kapitalizma da učini neke stvari jeftinijima također ima i svoje granice, a mnoge koje ljudi najviše cijene, poput dobrog posla, vrhunskog obrazovanja ili domova na ekskluzivnim adresama, i dalje su luksuzi zbog potrebe.
Primjerice, elitno školovanje prestaje postojati kao takvo onda kada postane dostupno svima, a u takozvanim "pozicijskim povlasticama" može se uživati samo ako drugi to ne mogu.
Neki ekonomisti smatraju kako ovakvi rezultati dovode u sumnju istinitosti o njihovoj disciplini, koje su se dugo održale, jer se pretpostavlja da osoba najbolje zna svoje interese te da je odluka o tome, koliko će netko raditi te što će kupiti – osobna stvar. Pravi ekonomist nastoji objasniti ljudske odluke, a ne prepirati se, ali novi gurui sreće nevoljko poštuju osobni izbor.
Prije se mislilo kako će bogatija društva postati opuštenija te oslobođena rada, kako bi mogla uživati u životu. No, većina osoba i danas radi mnogo, kako bi si mogli priuštiti stvari za koje misle da će ih usrećiti. Međutim, vrlo brzo otkriju da se plodovi rade kvare, a njihova težnja za što boljom pozicijom u društvu tjera ih na bezobzirnu utrku.
Uz to, još uvijek nije dokazano kako manje rada znači više sreće. Kada je u Americi bio skraćen radni tjedan, praznina je bila popunjena gledanjem televizije, a neka istraživanja su pokazala kako starije osobe koje ranije prestanu raditi umiru prije svojih vršnjaka koji su nastavili raditi.
Također, druga strana ekonomije sreće proučava nenovčane nagrade posla jer većina osoba uživa u dijelovima svog posla, a neke ga vole u cijelosti.
Prema The Economistu, kapitalizam može usrećiti ljude, ali ih zbog prava osobe na izbor, može i unesrećiti. Tražiti išta više od toga, piše The Economist, bilo bi tražiti previše.
(T.N.)
Izvor:
The Economist
