Uspješnim rješavanjem kriznih situacija lideri stječu ugled i priznanja, pa često i sami stvaraju potrebu za herojima.
Nikada nije lako odlučiti kada je vrijeme da se odustane od određene strategije. I kad stvari očito ne idu u dobrom smjeru, jake psihološke barijere onemogućuju prosječnom lideru da to prizna i promjeni smjer, ističe Jeffery Pfeffer, profesor na Stanford Universityu.
Tu činjenicu možda najzornije opisuje istraživanje iz sedamdesetih godina, u kojem se menadžerima s MBA diplomama ponudilo da odaberu najbolju razvojno-istraživačku strategiju za zamišljenu tvrtku te im se kasnije pokazalo da je ona razočaravajuća. Nakon toga trebali su odlučiti hoće li promijeniti plan ili uložiti još novca u prvobitnu strategiju
Kada je ista osoba odgovorna za neuspjeh prvog plana dobila moć da odluči o idućem koraku, u većini slučajeva zadržala se pri prvobitnoj strategiji jer je prihvatila određenu obvezu i u suprotnom bi morala priznati grešku, piše Irena Habjanec u Business.hr-u.
Pogrešne odluke nitko ne voli priznati, a to je mnogo teže učiniti onima koji su izabrani na čelo neke velike kompanije upravo zato što se pretpostavlja da mogu jasnije vidjeti budućnost i time izabrati mudriji put. Povjerenje drugih ne stvara samo pritisak nego i uvjerenje samih lidera kako su zaista dovoljno moćni u uspješnom razrješavanju stvari, a time su i spremniji na rizičnije poteze.
Uspješnim rješavanjem kriznih situacija lideri stječu ugled i priznanja, pa često i sami stvaraju potrebu za herojima. Naime, jedno je istraživanje pratilo rad inženjera na softverskom razvoju, pri čemu su ponašanjem i organizacijom vremena činili što težim sustizanje agresivnih rokova.
Istraživačica je to objasnila činjenicom da ponašanje koje sprječava probleme prolazi uglavnom nezapaženo, dok izvlačenje gorućeg projekta iz vatre jamči veliku pažnju i brojne nagrade. Samo najbolji lideri mogu podnijeti istinu prema kojoj je njihov posao utvrđivanje strategije i osiguravanje njezine provedbe, pri čemu se barem polovina tog posla sastoji u odlučivanju što ne treba učiniti. Moraju biti disciplinirani u odluci koje proizvode ne lansirati na tržište, na koja tržišta ne ići i na koje se aktivnosti ne fokusirati u određenom trenutku.
Ništa od toga nije lako jer se u najmanju ruku može shvatiti kao prešutno priznavanje ograničenja, nedostatak ambicije i natjecanja. Čak i kada lideri sami prepoznaju da je riječ o suprotnom, njihovi nadzornici ili savjetnici mogu misliti drukčije. Priznati da ne možeš sve napraviti nije neuspjeh liderstva, naprotiv, riječ je o učinkovitom vodstvu.
Izvor: Business.hr
