Iritantne „Cvilidrete“ ubijaju svaku proaktivnost. Ostavite jaukanje za dvogodišnjake i postavite se na noge.
Sigurno znate onaj iritantni zvuk dvogodišnjeg ili trogodišnjeg cendravog glasića kad zapišti: „Maaamaaaaa“, popraćenog odgovarajućim pogledom i upornošću Pitt Bulla (odgovorno tvrdim, i sama kao majka: ne samo da izbezumljuje roditelje, već i sve u neposrednom okruženju).
„Cendranje“, „cviljenje“, ili ma kako ga zvali, prati prethodnica: prvo krene od „Ja hoću.“, „Ja želim.“ ili „Ja bi…“, onda se dogodi više-manje čvrsto „Ne.“ od strane roditelja, pa onda imate ukazanje Cvilidrete u punom sjaju i visoke tonove koji paraju uši.
Pedijatri i psihologi cendranje smatraju „strategijom koju djeca koriste kako bi bilo po njihovom“, što ne znači da ne mogu cendrati i zbog drugih razloga, kao što je npr. umor, povrijeđenost ili neka druga emocija, ali prvenstveno „cendraju“ kako bi manipulirali situacijom. Još kad vide, da to polučuje uspjeh, aj aj.
I odrasli – cendraju, zar ne?
Cendranje je neugodno, neproduktivno i naporno. No, i mnogi odrasli primjenjuju ovakvo ponašanje, i to u popriličnoj mjeri. Odrasli su ipak pametniji: pažljivo prikrivaju cendranje izostavljanjem iritantne intonacije glasa, cendraju „u sebi“, svojim partnerima ili najboljim prijateljima. Ali, cendranje zato nije ništa manje – toksično.
Bez obzira na način na koji se provodi, cendranje je vrlo neproduktivna aktivnost, upravo zato što oduzima mjesto proaktivnosti usmjerenoj promjeni. To je veliki kamen spoticanja koji vam može stajati na putu usvajanja boljih i zdravijih navika, nastojanja življenja svog života u svoj punini, i ostvarivanju boljih i „zdravijih“ odnosa.
Ljudi cendraju kad se osjećaju bespomoćno – ili kad misle da su bespomoćni. Na primjer, čula nedavno: „Oh, tako bi se voljela naći s tobom na kavi, ali imam toliko glupih poslova koji imaju nemoguće rokove, da jednostavno ne vidim kad bih to mogla.“ (uz jaki prizvuk „Bespomoćna sam, bespomoćna…). Dok je ovaj konkretni primjer cviljenje koje se odnosi na previše preuzetog posla, imamo različitih vrsta cendranja – o šefu, o partneru, o djeci, o kolegama, o zdravlju, i tako dalje i dalje. Ma koji bio specifičan sadržaj, to je samo signal da ste uvjerili same sebe u svoju bespomoćnost promjene situacije u kojoj se nalazite, i nemogućnost postizanja onog što želite.
Zašto onda? Ako cviljenje naglašava bespomoćnost pojedinca, zašto onda to radi? Što je najbolje, razočaranje i tuga koji prate cendranje su – nagrada. Pokazujete svoju tugu, razočaranje kao vrlinu: baš time što cendrate pokazujete da vam je stalo.
Kad bi barem – situacija bila drugačija, niste vi krivi, bespomoćni ste, i prihvaćate tu „činjenicu“. Aha, i time se oslobađate preuzimanja odgovornosti da promijenite situaciju (ah, a tako se jako trudite, zar se ne vidi?).
Dijete u nama, odraslima
Stručnjaci savjetuju: kako biste uklonili naviku cendranja kod djece, pokušajte reći: “Kad mi svojim pravim glasom kažeš što želiš, moći ćemo o tome razgovarati.” Primjenjivo i za odrasle. Uz još jedan dodatak: kad i ako cendrate u odnosu na druge ljude, upravo sami u tome možete prepoznati svoj glavni problem. Kad cendrate o tome kako Vaša prijateljica ništa ne poduzima kako bi pronašla novi posao, priupitajte se odnosi li se to i na vašu (ne)spremnost da nešto napravite u tom smislu? Često je upravo ono o čemu cendrate da se odnosi na druge (one koji su vam “krivi”) dobar pokazatelj koji prepoznajte stvari na kojima i sami trebate proraditi.
Samopouzdanje se gradi, može se “dizati”, izvediv je napor i vrijedan truda. Uz to, kao odrasli ljudi, preuzimamo odgovornost u svoje ruke, donosimo vlastite odluke, zauzimamo (svoj) stav prema životu i svjesni smo da se trebamo baviti stvarima na koje možemo utjecati.
Cendranje – ostavimo dvogodišnjacima, dok ne nauče da svoje želje i zahtjeve mogu kvalitetnije i bolje iskomunicirati!
