Share
Tweet
Share
Send to friend

Prva godina rada u Njemačkoj: Spakirala kofere i ušla u avion s kartom u jednom smjeru

'Još nisam svjesna da mjesečno zarađujem jednu šefovsku plaću u Hrvatskoj pa i dalje iz navike živim od 300-400 € mjesečno i gledam svaki cent.'

Prva godina rada u Njemačkoj: Spakirala kofere i ušla u avion s kartom u jednom smjeru

Blogerica Gastarbajterica – nova generacija preselila je u Njemačku prije točno godinu dana. U najnovijem postu napisala je rezime svoje prve godine samostalnog života u inozemstvu, prenosi Dnevnik.hr:

Bila je ovo za mene jedna od najtežih i najstresnijih, istovremeno najtužnija, ali i jedna od najljepših i najuzbudljivijih godina.

Par tjedana nakon 24. rođendana spakirala sam kofere i ušla u taj avion s ogromnom knedlom u grlu i kartom u jednom smjeru. Bilo je užasno teško ostaviti cijeli dosadašnji život iza sebe, veliku lijepu kuću u kojoj sam cijeli život živjela, grad koji obožavam, obitelj, prijatelje i najdražu mi životinjicu.

Bilo je užasno teško i ne kliknuti na 'otkaži rezervaciju' i ne plakati ulazeći u avion no nekako sam se uspjela sabrati.

Bila je to definitivno jedna od najtežih i najvećih odluka koje sam ikada donijela!

Kao osobi koja prije ovog putovanja nije ni dana sama živjela u životu (ljetovanja s prijateljima ne računam), samostalan život daleko od roditelja i svega poznatoga mi je užasno teško pao. Ne samo da sam se preselila doslovno preko noći, nego odmah i u stranu zemlju s jezikom koji mi je oduvijek bio noćna mora. Osjećam se kao da sam u par mjeseci odrasla par godina.

I nakon godinu dana još uvijek ne mogu donijeti zaključak da li je ovo bila dobra ili loša odluka.

Plakala sam više nego ikada u životu, par puta bila na rubu siromaštva, skoro dobila batina od albanske mafije, trpjela bezobrazne Nijemce dok su me ismijavali jer sam ponekad nešto krivo razumjela, pokisla stotinu puta i izgubljena lutala sama po ulicama nepoznatih gradova i bila usamljenija i tužnija nego ikada.

A ne mogu ni reći da je godina bila loša jer na kraju sam ipak postigla ono po što sam došla. Radim uredski posao na jeziku koji mi je prije godinu dana bio razumljiv koliko i kineski, upoznala sam puno super ljudi i iskusila život u multinacionalnom okruženju i inozemstvu, naučila mnogo o životu i o samoj sebi, osamostalila se i prvi put u životu uzdržavam sama sebe. Još je dalek put preda mnom, čeka me još puno učenja i teških dana, ali sve je lakše na kraju mjeseca kad sjedne plaća na račun i kada znaš da ne moraš zbrajati svaki cent u dućanu. Još nisam svjesna da mjesečno zarađujem jednu šefovsku plaću u Hrvatskoj pa i dalje iz navike živim od 300-400 € mjesečno i gledam svaki cent. A i bolje da ostane dok još nisam počela kupovati skuplje igračke poput auta i novog laptopa :)

Dobila sam puno, ali sam i platila visoku cijenu

Osim što sam propustila sve rođendane i druge važne dane u životu svoje obitelji i dragih mi ljudi, između ostaloga i rođenje nećaka kojeg još nisam upoznala, prošle godine sam i zauvijek izgubila svog kućnog ljubimca i najvjernijeg prijatelja. Ona je umrla, a ja nisam bila tamo i to me već mjesecima muči, boli i na samu pomisao mi poteknu suze niz lice. Znala sam da joj još nije ostalo puno vremena i recimo da smo se oprostile zadnji dan kada sam bila u Zagrebu, ali ne mogu si oprostiti što zadnju godinu njenog života nismo provele zajedno. Bila je moj glavni razlog za povratak u Hrvatsku i najveća sreća svaki put kad bi sletio avion. S ljudima se iako si daleko uvijek možeš čuti pa nije tako strašno izdržati par mjeseci razdvojenosti, a od nje sam samo mogla gledati slike i videe koje su mi slali pa sam svaki put jedva dočekala zagrliti i izgnjaviti svoju krznenu lopticu.

Najbolje godine mladosti provodim sama u derutnom stanu bez grijanja

Sad kad sam ostala bez nje više mi se ne žuri toliko doma. I dalje planiram svaka 2-3 mjeseca posjetiti Hrvatsku jer inače najozbiljnije mislim da bi prolupala i razboljela se, ali živjeti i raditi u Hrvatskoj ipak ne planiram za sada. Prvotni plan je bio samo završiti integracijski tečaj kako bi naučila njemački i lakše se zaposlila u Hrvatskoj. Negdje na pola puta sam roditeljima iza leđa odlučila promijeniti planove i ostati u Njemačkoj. Nisu bili ni malo sretni jer su i baka i djed nekada davno rekli da idu samo na koju godinu pa su ostali 40, no nadam se da se u mom slučaju neće toliko razdužiti.

Mislila sam: zašto bih radila za 1.600 kuna kada mogu raditi za 1.600 eura? Ne kaže se džabe da ne možeš imati i ovce i novce. Ja sam izabrala novce. Jesam li pogriješila? Još ne znam odgovor. Jako me boli činjenica da ću svoje najbolje i zadnje godine mladosti umjesto u provodima i izlascima provesti sama u derutnom stanu bez grijanja u nekoj tuđoj zemlji pa ako će već biti tako onda ću se potruditi uzeti zadnji mogući euro iz ove zemlje, raditi što više i zaraditi dovoljno da se što prije mogu vratiti i nastaviti živjeti punim plućima.

Iz toga proizlazi sljedeće...

Ostvareni ciljevi u 2015.:

  • Položen B1 stupanj njemačkog
  • Uspješna integracija
  • Dobiven uredski posao na puno radno vrijeme

Ako ste prošle godine mislili da sam luda, sada ćete pomisliti da sam skroz prolupala!!

Ciljevi za 2016.:

  • Položiti C1 stupanj njemačkog jezika (ili barem B2)
  • Ubaciti se direktno u struku u poslu
  • Naučiti još jedan strani jezik
  • Kupiti auto iiiiii...
  • Kupiti stan!

Mnogi će mi se smijati da si malo previše umišljam i previsoko ciljam, ali isto tako su svi mislili i da nemam šanse s osrednjim njemačkim i diplomom ekonomije bez dana iskustva raditi u uredu.

'Vidi je, došla je u Njemačku i umjesto da se primi bilo kakvog posla bahati se i cilja odmah na visoke pozicije, ne može tako...'.

E pa mogu i hoću!!

'Njemačka je tvrda zemlja, okrutna i ne prašta' – najbolji opis Njemačke koji sam pročitala do sada, ali bi još dodala – 'i zemlja bezbroj mogućnosti'.

We use cookies to enhance your experience. By continuing to visit this site you agree to our use of cookies. Learn more.