Je li minimalna plaća, koja iznosi 3120 kuna bruto, u Hrvatskoj previsoka te predstavlja prepreku većem zapošljavanju i poticaj sivoj ekonomiji ili je nužno potrebni mehanizam socijalne zaštite radnika?
Polemika je to koja se već godinama vodi u Hrvatskoj, a i svjetski stručnjaci i analitičari o tome imaju dijametralno suprotne stavove.
"Velik broj neovisnih istraživača i analitičara smatra da ne postoji negativan utjecaj rasta minimalne plaće na zaposlenost, pri čemu ističu i njene pozitivne efekte, odnosno utjecaj na općenit rast plaća i rast potrošačke moći građana. Razna pitanja otvara i upravo dovršena Studija o utjecaju minimalne plaće na zapošljavanje, produktivnost i životni standard radnika u Republici Hrvatskoj, koju je na zahtjev Ministarstva rada i mirovinskog sustava izradio Ekonomski institut", kažu u Ministarstvu rada za Jutarnji list.
Studija još uvijek nije predstavljena javnosti no, kako kažu u Ministarstvu, otvara niz pitanja koja treba raspraviti - od same definicije minimalne plaće, utjecaja radnog učinka na njenu visinu, potrebu da se određuje jedna, jedinstvena minimalna plaća na nacionalnoj razini ili za svaki sektor posebno, pa sve do interakcije minimalne plaće i socijalnih naknada.
"Tek kada se ta otvorena pitanja rasprave sa socijalnim partnerima, slijedom iznesenih prijedloga i postignutih dogovora moći će se pristupiti izmjenama postojećeg normativnog okvira koji uređuje minimalnu plaću. Pritom se može očekivati da će i nadalje o visini minimalne plaće, nakon konzultacija sa socijalnim parterima, odlučivati Vlada Republike Hrvatske jer se radi o jednom od socijalno zaštitnih instrumenta ukupne socijalne politike", najavljuju u Ministarstvu.
Naime, minhenski Ifo institut, od kojeg je HDZ prije izbora zatražio analizu gospodarskog stanja u Hrvatskoj te preporuke za njegovo poboljšanje, među ostalim je predložio i ukidanje jedinstvene minimalne plaće, koju sada u Hrvatskoj donosi Vlada. Svoj su prijedlog obrazložili činjenicom da veliki broj radnika u Hrvatskoj radi za minimalnu plaću, što - kako to tumače stručnjaci Ifo instituta - znači da poslodavci imaju velikih problema isplatiti čak i minimalnu plaću, iz čega pak zaključuju da je ona - previsoka. Kao takva, tvrde, dio poslodavaca primorava da drži radnike "na crno", jer su im na taj način puno jeftiniji. Kad minimalna plaća ne bi bila propisana, zaključuju njemački analitičari, suzbio bi se dobar dio sive ekonomije.
Također su predložili da se u pregovorima s Vladom dogovore granske minimalne plaće za pojedine djelatnosti, kako bi se ipak zaštitila minimalna razina prihoda kod pojedinih djelatnosti. Preporučuju da se za skupine stanovništva koje se najteže zapošljavaju - mlade bez iskustva i one starije od 50 godina - propiše dodatno snižena minimalna plaća kako bi se poslodavcima isplatilo zapošljavati baš te kadrove.
Međutim, kako upozoravaju sindikati, gotovo je sigurno da bi takav razvoj događaja, u kojem bi se ukinula ili smanjila minimalna plaća, doveo do kompletnog rušenja cijene rada u Hrvatskoj. Istovremeno - ne i do rušenja cijene života.
Preživljavanje s minimalnom plaćom u Hrvatskoj je iznimno teško - znaju svi koji trebaju spojiti mjesec sa 3120 kuna bruto. A da je Hrvatska, prema standardu osoba s minimalnom plaćom, u donjoj trećini ljestvice država Europske unije pokazala je i prošlotjedna analiza Eurostata.
Minimalna bruto plaća za puno radno vrijeme osobe u Hrvatskoj u siječnju 2016. godine iznosila je 408 eura - što je osma najniža minimalna plaća u Europskoj uniji. U rangu je slovačkog minimalca, nešto viša od češkog, gotovo upola manja od slovenske minimalne plaće i miljama udaljena od one u Nizozemskoj, koja iznosi nešto više od 1500 eura.
No to su aposlutni iznosi - radi se o državama različitog općeg standarda, cijena i mogućnosti. Zato su mnogo zanimljiviji podaci o udjelu iznosa minimalnih plaća u prosječnim plaćama, kao i podaci o udjelu radnika koji za taj, najmanji zagarantirani iznos, doista rade.
Kad se promatra udio "visoke hrvatske minimalne plaće" u prosječnoj hrvatskoj plaći, Hrvatska je ponovno pri dnu europske ljestvice: minimalna plaća iznosi 38 posto prosječne plaće.
Ono što još više zabrinjava jest činjenica da je, unatoč niskom udjelu minimalne plaće u prosječnoj plaće, Hrvatska među državama s višim udjelom radnika koji rade za taj minimalni iznos - a njihov broj, potvrđuju u Ministarstvu rada im mirovinskih sustava, posljednjih godina dodatno raste.
Tako, usporedbe radi, u Hrvatskoj svaki deseti radnik radi za minimalnu plaću koja iznosi tek nešto više od trećine prosječne bruto plaće, dok, primjerice, u Nizozemskoj za minimalac radi samo 3,5 posto radnika, iako je minimalac 43 posto prosječne nizozemske plaće. U Grčkoj je minimalna plaća veća od hrvatske u aposlutnim iznosima (nakon ozbiljnog pada u kriznim godinama iznosi 684 eura, oko 280 eura više od hrvatske), čini 50 posto prosječne grčke plaće, a za nju ipak radi tek - dva posto svih radnika.
Najveću minimalnu plaću u odnosu na prosječnu plaću ima Slovenija, u kojoj minimalac čini 51 posto prosječne plaće. Za taj iznos radi velik udio radnika - njih čak 18 posto, ili gotovo svaki peti. Međutim, kad bi minimalna plaća u Hrvatskoj iznosila 51 posto prosječne bruto plaće, to bi značilo da iznosi 4160 kuna. Kad bi pak bilo tako, udio radnika koji bi radili za tu plaću bio bi bitno veći od slovenskih 18 posto.
Zanimljivo je, kako su za Jutarnji list priopćili iz Ministarstva rada i mirovinskih sustava, da Studija koju su napravili na Ekonomskom institutu - a koja će tek biti dostupna javnosti - ukazuje na to da minimalac nije prepreka zapošljavanju u Hrvatskoj, a da njezin iznos i kontinuirani rast iz godine u godinu ima pozitivan utjecaj na standard i potrošnju (ona prirodno raste što su primanja građana veća), ali i na opću politiku plaća, jer su plaće u velikom dijelu realnog sektora vezane uz minimalnu plaću (najniži koeficijent u firmi je obično iznos minimalne plaće, a ostale plaće se izvode iz njega: kako raste minimalna plaća, automatski rastu i ostale plaće).
Treba očekivati i da je analiziran i utjecaj visine minimalne plaće na radnu motivaciju pojedinih grupa građana. Naime, jedan od glavnih argumenata pobornika tvrdnji da je minimalac previsok jest da su današnje socijalne naknade (osobito za višečlane obitelji) u Hrvatskoj takve da je onima s lošim obrazovanjem, koji ne mogu naći posao plaćen više od minimalca, isplativije ne raditi i živjeti od socijalne pomoći nego živjeti s minimalcem.
Međutim jednostavna analiza pokazuje da sadašnji minimalac može destimulirati doista najuži krug najlošije obrazovanih i socijalno najugroženijih osoba. Radno sposobna osoba bez posla, koja živi sama od socijalne pomoći, mjesečno prima 800 kuna - dakle, bitno manje od minimalne plaće - te joj je itekako u interesu da radi. Tek kod osobe bez ikakve imovine i primanja, koja je u braku s radno nesposobnom osobom s kojom ima šestero maloljetne djece, iznos minimalne plaće destimulirajući je za rad: na ime socijalnih naknada sada primaju gotovo jednako kao i kad bi se ta osoba zaposlila. Dok nitko ne radi, primaju 2940 kuna socijalne pomoći i još 1600 kuna dječjih i pronatalitetnih doplataka. Kad bi se jedan roditelj zaposlio i primao minimalnu plaću, izgubili bi pravo na socijalnu pomoć; pravo na dječje doplatke imali bi i dalje.
