Marija Katić (33) do 2006. godine živjela je u Karlovcu, a onda je odselila u SAD, točnije u Cleveland, Ohio.
Završila je Srednju prirodoslovnu školu u Karlovcu, smjer Poljoprivredni tehničar. Prvo je radila u poljoprivrednoj apoteci, a zatim kao blagajnica u trgovačkom centru. Tamo joj je plaća iznosila 3.500 kuna, a posao je napustila radi preseljenja u SAD.
"Na odlazak sam se odlučila zbog ljubavi, otišla sam k dečku koji mi je u međuvremenu postao suprug. Prvih par godina bila sam kućanica. Sada radim u tvornici gdje se proizvode dijelovi za hidrauliku, od kamiona do aviona. Moj zadatak je označavanje metalnih dijelova brojevima i pakiranje, a po potrebi radim i na CNC mašinama, mislim da sličnih radnih mjesta ima i tvornica Alstom u Karlovcu. Nije mi teško na poslu, samo su mašine vrlo bučne dok su u pogonu. Plaća se dobiva točno i redovno svaki petak, znači jednom tjedno, dok neke firme daju plaću svaka dva tjedna. Mjesečno dobijem 1400 dolara (oko 9500 kuna), s tim da ja radim samo po osam sati, od 17 sati do 1 sat u noći, dok drugi većinom rade i po deset ili dvanaest sati pa i zarade više", prepričava Marija za portal Naši ljudi.
Prvih pet godina sa suprugom je živjela kod njegove majke, a onda su digli kredit na 30 godina i kupili kuću. U početku je bilo problema u komunikaciji iako je engleski učila u školi.
"Nije me baš zanimao, a nisam ni pretpostavljala da će mi jednom biti potrebniji od materinjeg jezika. Sva sreća da su ljudi oko mene bili susretljivi i strpljivi pa su mi pomogli kad god je trebalo. Svladavanje jezika ovisi o sredini, kad radiš s našima ide sporo i polako, ali ako svi oko tebe govore engleski, snalaziš se kako znaš i umiješ i primoran si na brzo učenje."
O životu u SAD-u Marija kaže: "Dobro je, ljudi su ljubazni, možemo si priuštiti neke stvari koje u Hrvatskoj ne bismo mogli, ali sve je suviše ubrzano, mnogo se radi, nema vremena niti prilike za kavu s prijateljima. Najteže mi je bilo u početku, dva mjeseca po dolasku rasplakala sam se i htjela vratiti, ali dečko mi je bio velika potpora, hrabrio me i razumio kako mi je jer je i sam kroz sve to prošao 2001. godine kad je stigao u SAD. S vremenom se privikneš na novu sredinu i na odvojenost od roditelja i drugih dragih ljudi, ali kriza uvijek ima."
2012. godine htjeli su se vratiti nazad u Hrvatsku, ali nakon mnogo razgovora i promišljanja zaključili su da bi to bilo riskantno jer tko zna bi li u Hrvatskoj našli posao. Snašli bi se nekako i bilo bi sretniji, ali odlučili su ostati da bi osigurali bolji život za svoju djecu.
"Ovdje su mnogo veće mogućnosti zapošljavanja, ljudi su bolje i na vrijeme plaćeni za svoj rad. Auto morate imati jer u prigradskim naseljima nema javnog prijevoza. Ima još stvari koje su lošije nego kod nas. Naprimjer, vjerovali ili ne, u prigradskim naseljima nema ulične rasvjete, što me je najviše iznenadilo, a semafori vise na žicama, tako da, kad jako puše, imaš osjećaj da će svakog trenutka otpasti. Također, studiranje je puno skuplje nego kod nas. Istina, možeš dobiti sve vrste kreditnih stipendija, ali po završetku studija još ćeš ih godinama otplaćivati."
Marija i suprug odlaze u Hrvatsku svake dvije do tri godine i ostaju 6 tjedana. Kažu da je lijepo posjetiti svu rodbinu i prijatelje, ali vrijeme proleti i onda im je teško je vratiti se nazad u SAD.
"Požalila sam što sam otišla iz Hrvatske, teško je napustiti zemlju u kojoj si odrastao. Nedostaju mi moji dragi ljudi i užitak druženja uz kave po raznim terasama. Ovdje u Americi ritam života je kao brzi vlak iz kojeg ne možeš iskočiti, samo se radi i radi, doslovno skačeš iz pidžame u radnu robu i onda opet nazad u pidžamu.
Poučena svojim proživljavanjima Marija poručuje: "Oni koji se odluče za Ameriku moraju znati da je napuštanje domovine teško i bolno, a ni privikavanje na novi način života nije jednostavno ni brzo, ali posao će ovdje bez problema naći i bit će, ako kvalitetno i puno rade, dobro plaćeni."
