Share
Tweet
Share
Send to friend

Jesu li 30-godišnjaci osuđeni na neuspjeh?

Bright Side objavio je zanimljiv članak koji se bavi pomalo neugodnim pitanjem: Ide li današnja generacija menadžera i PR specijalista prema vlastitoj katastrofi?

Jesu li 30-godišnjaci osuđeni na neuspjeh?

Helen su oduvijek smatrali uspješnom. S 20 godina zarađivala je više od svog oca (inženjera), uživala u skupoj odjeći i putovanjima. S 25 godina kupila je luksuzni automobil. S 30 je 'bacila oko' na komfornu nekretninu (planirala ju je kupiti na kredit, ali imate predodžbu). 

Njena obitelj i prijatelji bili su iznenađeni tim strelovitim usponom. "Kako može tajnica (iako, tajnica s izvrsnim poznavanjem stranih jezika) zarađivati toliko?!", često se pitao njen otac. Helen takvi komentari nisu smetali. Samo bi kratko odgovorila: "Nisam tajnica već osobna asistentica izvršnog menadžera u međunarodnoj kompaniji" i otišla kupiti još jedan (prilično skup) artikl za očevu vikendicu.

No, međunarodna kompanija u kojoj je Helen radila suočila se s posljedicama globalne ekonomske krize i racionalizacijom troškova. Izvršni direktor ubrzo je shvatio da je savršeno sposoban i sam sebi skuhati kavu, dočekati članove obitelji u zračnoj luci ili pokupiti svoje odijelo iz kemijske čistionice te da mu za to nije potreban osobni asistent. Helen je dobila otkaz.

Od tada sjedi kod kuće i gleda 'Downton Abbey'. Već je potrošila otpremninu i prodala automobil. Prvi put u deset godina njen posjet skupom kozmetičkom salonu odgođen je do daljnjeg.

Ne radi se o tome da Helen ne može pronaći drugi posao, može. Ali, prema njenom mišljenju, koja je korist od putovanja na drugi dio grada za 470 dolara mjesečno? Ljudima poput Helen nepojmljiva je čak i pomisao na prihvaćanje 'niže' radne pozicije.

U ne tako davnoj prošlosti, tridesetogodišnjaci su na svoje roditelje mogli gledati kao na ljude s ne pretjerano uspješnim karijerama. Oni među njima koji su svoja radna iskustva počeli stjecati devedesetih godina, do nedavno su bili u poziciji da za sebe mogu reći kako su natprosječno briljantni i korisni.

Ali, vremena su se promijenila. Opisi poslova poput 'kreativan, orijentiran na klijenta PR specijalist' brzo su izgubili svoj sjaj. Sve više kompanija racionalizira troškove. Nažalost, brojni tridesetogodišnjaci teško se prilagođavaju toj novoj stvarnosti. Umjesto da aktivno traže alternativu, pate od 'ja sam predobar za ovaj posao' sindroma. Uobičajen prizor u Americi danas je 35-godišnji i nedavno otpušten menadžer koji dane upotpunjava gledajući 'Igra prijestolja'. On sebe vidi kao profesionalca čiji potencijal nekompetentni poslodavci jednostavno ne znaju prepoznati.

U stvarnosti, vidimo ljude s diplomama ekonomista (i ambicijom uspješnih milijardera), koji su posljednjih deset godina izvršavali precizno definirane zadatke u nekoj velikoj i prljavo bogatoj kompaniji, a koji sada s prezirom pregledavaju 'uvredljive' oglase za posao. Naš stručni menadžer čeka posao koji će biti dostojan njegovog talenta…

Dojučerašnje 'zvijezde u usponu' odbijaju prihvatiti da je njihova zlatna era završila. Njihove vještine više nisu tražene. Današnje tržište rada traži fasadere, dadilje i automehaničare.

"Ti ljudi koji su tijekom devedesetih radili na visokim pozicijama u korporacijama – njihova djeca su već odrasli ljudi", kaže Helen: "Naravno da čine najbolje što mogu kako bi ubrzali karijeru svoje djece. Autsajderima je sve teže ubaciti se u taj krug."

Ali, ovdje zapravo nije riječ o nepotizmu. Jednostavna je činjenica da je stariji korporativni menadžer napokon prevladao svoju rastrošnost iz devedesetih. Više ne treba vojsku jedva korisnih djelatnika koje može zamijeniti jedno snažnije računalo ili jedan doista talentirani profesionalac.

'Uredski planktoni' polako izumiru kao klasa. Gube svoju relevantnost, a svejedno se ipak nadaju čudu: visoko plaćenom poslu i minimalnoj odgovornosti. "Ja?! Da budem automehaničar?! Imam fakultetsku diplomu i deset godina radnog iskustva u odnosima s javnošću! Radije ću sjediti na kauču nego kročiti nogom u uslužne djelatnosti!"

Ponekad, promjena socijalnih i ekonomskih prioriteta može biti dramatična. Ipak, to nije slučaj. Nitko zapravo neće pretjerano tugovati za određenim radnim pozicijama za kojima više ne postoji realna potreba. Osim toga, nijedna kriza ne traje vječno. 

Iako je ova priča ilustrira situaciju 'preko bare', mislite li da se hrvatski tridesetogodišnjaci suočavaju s istim problemom? 

We use cookies to enhance your experience. By continuing to visit this site you agree to our use of cookies. Learn more.