"Postoje firme gdje se poštuje radno vrijeme i gdje su prava uređena, ali mi koji se primamo svega što stignemo, za nas vozni red ne vrijedi. Ipak, zadovoljna sam svojom odlukom i ne žalim što sam otišla."
"Nudili su mi posao koji nisam mogla odbiti. Odlučila sam pokušati i nisam se pokajala. Iako sam po struci turistički vodič, nisam se nikada bavila time u domovini, pa tako ni ovdje. Otkad sam došla radim u ugostiteljstvu, ispočetka sam vodila jedan manji pansion gdje sam bila sve i svašta. Od portira, preko spremačice do dobavljača. Sve sam obavljala", počinje svoju priču Dušica Šokac (41) čiji boravak u belgijskoj prijestolnici broji već šest godina.
Dušica je napustila svoj dom u Baji, pograničnoj zoni u Mađarskoj. Njeguje svoje hrvatske korijene, a govori i jezik, baš kao i njema obitelj. "Kod kuće sam radila u manjim firmama, za "sitne" novce. Plaće su ovdje oko 200-250 eura, moglo bi se reći da je ovdje još i gore nego u Hrvatskoj. No, uzmite u obzir da dolazim iz provincije. Nije ovo Budimpešta. Ipak, nađu se i dobro plaćeni poslovi, barem visokoškolovanom kadru i ljudima kojima su okolnosti naklonjene pa se uspiju snaći, tada čovjek ima mogućnost da dobro zaradi. Ali mi, "obični smrtnici" radimo za 200 eura", objašnjava Dušica za portal Naši ljudi.
Obitelj je kod kuće, ali je s njom redovito u kontaktu. "Danas je to lako. Nema zapravo daljine. Sjednete na avion i kod kuće ste za dva sata. Mađarsku posjećujem dva ili tri puta godišnje, koliko mi godišnji dozvoljava. Niti je to više daljina, niti je naporno otići kući. Stekla sam i dosta poznanika, ali nažalost, sve je manje vremena za druženje. Ovdje sam imala prijatelje i prije nego sam stigla, koji su mi pomogli pa sam se lakše snašla. Nisam morala niti tražiti posao, došla sam praktički na gotovo, prijatelji su mi ga našli, a ja sam prihvatila. Postoje ovdje i zajednice Hrvata, kao i Mađara, ali ja slabo izlazim, ništa ne stižem", kaže Dušica koja zasada ne planira povratak u Mađarsku.
"Život ovdje nije san, neka se nitko ne zanosi. Jurimo 200 na sat. Ne vidim ovdje budućnost za sebe za nekoliko godina. Ovdje ni poslovi nisu sigurni, a s plaćom se može više, ali ne puno više nego u Mađarskoj. Najmovi? Skupo, skupo, skupo. Ja sam sama iznajmila stan, a to je najskuplje. Posao također mogu izgubiti u bilo kojem trenutku, no trudim se svojim radom da se to ne dogodi. Radim i subotom i nedjeljom, i radnim danima, i neradnim danima, i kad pada kiša, i kad ne pada kiša, i kad su štrajkovi, i kad padaju bombe. Razmišljam i da se preslim na posao, to što povremeno svratim kući nepotreban je trošak, bačen novac", kaže kroz smijeh Dušica.
Ipak, ne žali što je došla u Belgiju. "Postoje firme gdje se poštuje radno vrijeme i gdje su prava uređena, ali mi koji se primamo svega što stignemo, za nas vozni red ne vrijedi. Ipak, zadovoljna sam svojom odlukom i ne žalim što sam otišla. Otišla sam ne samo iz materijalnih razloga, već zato što kod kuće jednostavno nisam pronašla sebe. Osjećala sam se kao u zatvoru. Provincija. Nemaš gdje izaći. Nema infrastrukture. Mali grad, znate kako je. Do glavnog grada bilo mi je 200 km. Ničega nema, ni aerodroma ni kina pa ti dosadi život. Još mala plaća, rad svaki dan. Jedina olakotna okolnost bila je ta što sam tamo imala stan pa nisam morala plaćati najam. Ali, sve ostalo stvaralo je u meni nezadovoljstvo i nagnalo me da odem", kaže Dušica.
