Maja Zovko mlada je zagrebačka nastavnica gitare koju su životni putevi odveli u Belgiju.
U Hrvatskoj je bila zaposlena u privatnoj glazbenoj školi, no svejedno je osjećala potrebu za odlaskom i promjenom. Osim privatnih razloga, najveća motivacija za odlazak iz Hrvatske bio je mentalitet ljudi, priča za portal Naši ljudi.
"U Belgiju sam se preselila prije nešto vise od dvije godine. Zašto baš tamo? Jer je to jedna izuzetno ekonomski stabilna zemlja i samo je sat i pol avionom udaljena od Zagreba što mi je dalo osjećaj sigurnosti da se uvijek mogu vratiti kući ako ne uspijem. Osim toga, po prirodi sam jako otvorenog uma, tolerantna i optimistična tako da je tmurna, negativna i zatvorena atmosfera u Hrvatskoj nešto što meni nikada nije odgovaralo. Htjela sam vidjeti ima li istine u svemu što nas se uči u Hrvatskoj o životu, da je teško, nepravedno, "kako je tako je, stisni zube i radi sto se od tebe očekuje". I naučila sam da definitivno nije istina!"
Maja trenutno živi u gradu Gentu, no prvotno je otišla u glavni grad pokrajine Flandije, Antwerpen. U Belgiju je prvi put otišla preko programa za razmjenu kulturnih iskustava - Au pair. Au pair je mlada osoba koja odlazi u drugu zemlju čuvati djecu nekoj od obitelji koja sudjeluje u navedenom programu te za zauzvrat dobije smještaj, hranu, osiguranje i džeparac. S obzirom na to, Majin put bio je nešto drugačiji od tipičnog emigriranja jer je već unaprijed imala sve osigurano. No, to ne znači da joj je početak bio manje zanimljiv ili pak stresan.
O kakvom se stresu radilo govori i činjenica da je prije dvije godine Hrvatima u Belgiji trebala radna dozvola, što rezultira težim pronalaskom posla. Cjelokupni proces oko prikupljanja papirologije priuštio je Maji veliki stres te tako navodi da joj je to bilo najteže životno iskustvo. Uz to navodi kako je danas Hrvatima puno lakše jer nam više ne treba radna dozvola.
"Za dozvolu boravka duljeg od tri mjeseca svi stranci moraju ili imati posao ili partnera koji ih mogu financirati. Na sreću, ovdje svatko tko želi raditi i dobije posao. Naravno, ne posao iz snova, no svakako ima jako puno prilika. Posebice je dobro onima koji pričaju flamanski jezik. Flamanski jezik dijalekt je nizozemskog jezika i potpuna je mješavina svih germanskih jezika s primjesom francuskog. Moram se pohvaliti, ja sam ga uspjela svladati nakon svega šest mjeseci učenja."
Zahvaljujući tome što tečno govori flamanski jezik, Maja se uspjela zaposliti u jednom dućanu u kojemu radi već godinu dana.
"Radim 26 sati tjedno, 5 dana u tjednu i od toga živim život koji se u Hrvatskoj smatra luksuznim. Plaćam sve račune, kupujem sve što mi se svidi, putujem po cijeloj Europi i još uz to svaki mjesec ostavljam od 150 do 200 eura na štednju. Za usporedbu, moja plaća prodavačice u dućanu na pola radnog vremena je jednaka plaći liječnika koji radi puno radno vrijeme u Zagrebu. Uz to, u Belgiji većina firmi daje 14 plaća godišnje - jednu dodatnu placu u lipnju za godišnji odmor te još jednu dodatnu plaću kao božićnicu."
Cijene najma su dosta visoke i kreću se između 600 i 1.000 eura. Zbog toga ovdje skoro svi samci žive s cimerima. U jednakoj situaciji je i Maja te dijeli stan s dvije cimerice. Njoj to izuzetno odgovara, ne samo zbog financijskih razloga, nego se tako osjeća manje usamljeno jer uvijek ima nekoga za razgovor.
"Kvaliteta života ovdje je neusporediva s onom u Hrvatskom. Kada kažu da je Belgija 50 godina naprednija od Hrvatske, stvarno ne lažu. U svim ustanovama nema čekanja, ambulante i bolnice su im opremljene i fantastično uređene, ljudi putuju, imaju po nekoliko hobija, umirovljenici si mogu priuštiti sve. Osim najamnine, sve cijene su iste ili čak niže od onih kod nas, a zamislite to u odnosu na belgijsku plaću."
Maja uočava razliku u flamanskom i valonskom mentalitetu te joj to osobno ne odgovara. Izuzetno su pristojni i pristupačni, no nakon nekog vremena vidite da to nije iskreno. Njihov najveći strah je da nekoga ne povrijede tako da sve uvijek treba čitati između redaka.
"Oni svoj krug prijatelja stvore još u vrtiću i osnovnoj školi te je iznimno teško postati pravi prijatelj s njima. Pozitivna stvar je što ovdje ima jako puno stranaca tako da je moj krug prijatelja poprilično raznolik - Talijani, Brazilci, Makedonci Srbi, Hrvati, Mađari, Britanci, Španjolci..."
Najveći kulturni šok koji je Maja doživjela bilo je njihovo (ne)održavanje higijene. Tim normama Maja se nije prilagodila, a misli i da nikada neće.
"Kod njih je izrazito uočljiv manjak higijenskih standarda. Pranje ruku prije jela je kod njih nepoznanica, u kući uvijek hodaju u cipelama, ne tuširaju se svaki dan. Čak i doktori ne nose kute i rukavice. Ovo svim Hrvatima zvuči kao horor, ja sam se naviknula, no ne i prilagodila. Na kraju krajeva, jako su zdravi pa možda i mi u Hrvatskoj malo pretjerujemo s time."
Još jedna uočljiva razlika je i cijenjenost diplome. U Belgiji to nije na prvom mjestu, više gledaju marljivost i kreativnost.
"Svakim danom sve više uviđam da fakultetska diploma nije nimalo bitna stavka ako se sposobni i znate iskoristiti svoje vještine. Većina istinski uspješnih ljudi s ogromnim karijerama koje sam ovdje upoznala imaju završenu samo srednju školu."
U Hrvatsku odlazi jednom do dva puta godišnje, a osim dragih ljudi, nedostaje joj naša klima i sunce. Povratak u Lijepu našu definitivno joj nije u planu sve dok joj se ne ponude isti životni uvjeti kakve ima ovdje, a na žalost, Maja misli da se to neće skoro ostvariti.
"Uz odlaske kući, obavezno svaka dva ili tri mjeseca odem na vikend putovanje - Njemačka, Francuska, Španjolska, Italija... Belgija je u centru Europe tako da je povezanost fantastična, a letovi su jako jeftini. Do Pariza i Amsterdama je autom 2h, a do Londona 4h."
Zbog dobrog životnog iskustva i životne škole, Maja svima preporuča odlazak iz Hrvatske.
"Svima preporučujem barem privremeni odlazak iz Hrvatske jer je količina znanja i iskustva koja se dobije u razvijenijim zemljama nešto što je nezamjenjivo. Najteži je prvi korak - pokrenuti se i sjesti u avion. Poslije toga sve se posloži brže nego što itko očekuje", zaključuje Maja.
