Ivana Peleh iz Nove Gradiške već šest mjeseci živi u Norveškoj, točnije u Oslu, gdje je nakon završetka fakulteta odlučila potražiti svoju sreću, prenosi Index.hr.
Emigrirala je, doduše, zbog ljubavi, a ne zbog ekonomskih i egzistencijalnih razloga.
"Naš prvi susret s Oslom desio se početkom 2014. kad smo odlučili proslaviti Novu godinu kod dečkovog brata. Godinu dana poslije, dečko je odlučio ostaviti lošu poslovnu politiku u Zagrebu i započeti život na sjeveru. Ja sam mu se pridružila u svibnju ove godine, nakon što sam diplomirala povijest umjetnosti i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Talijanski se pokazao kao prednost prilikom pronalaska posla jer sam ubrzo nakon dolaska, ni manje od mjesec dana, dobila posao u talijanskom restoranu", kaže.
Kaže kako posla uvijek ima, ali poznavanje jezika je prioritet ako želite raditi u struci.
"Norvežani, kao i svi drugi bilo gdje na svijetu, najprije zapošljavaju sunarodnjake, potom ljude koji vladaju jezikom, a, tek onda nas dotepence, zbog čega sam si zadala zadatak naučiti čim prije jezik", objašnjava.
Kakvi su Norvežani?
"Pitanje koji mi ljudi najčešće postavljaju - kakvi su Norvežani? Na što im kažem - svakakvi: visoki, niski, plavi, crni, lijepi, ružni, afričkog porijekla, američkog, indijskog ili pakistanskog. Norveška je uistinu multikulturalna zemlja, što se vidi na svakom koraku.
Ipak, ono što razlikuje Norvežane, recimo od nas Hrvata, to je što nemaju izliku ostati doma ako je vani ružno vrijeme. Ovdje se ozbiljno shvaća izreka: ''Det finnes ikke dårlig vær, bare dårlige klær'' (Nema lošeg vremena, samo loše odjeće). Naravno, mi s Mediterana reći ćemo da je to notorna glupost, i nećemo biti u krivu, ali ni kiša ni snijeg ni vjetar neće spriječiti Norvežane da iziđu u prirodu, na neko pješačenje ili jednostavno van, sa željom da se izvuku iz stana", kaže.
Opisala je i što je najzanimljivije što je naučila i uočila u prvih šest norveških mjeseci.
"Norvežani, recimo, na zvonu ostavljaju samo imena ili nadimke, sva vrata i prozore otvaraju prema van, jer velik je dio kuća izgrađen od drveta, što znači i češće požare, kuha se i grije na struju, a najčešći izvori električne energije su voda, vjetar i sunce. Plin se koristi jako rijetko.''
Voda je besplatna i dolazi iz najvećeg obližnjeg jezera Maridalsvannet.
Sve se plaća karticama, a minusa - nema!
''Alkohol se prodaje u specijaliziranim državnim trgovinama koje su radnim danom otvorene do 18, subotom do 15, a nedjeljom su zatvorene. Pivo je moguće kupiti u običnim trgovinama, tijekom tjedna do 18 sati, subotom do 20, iako trgovina radi do 23, a nedjeljom ponovno - noup, ikke, stengt, closed, zatvoreno.
Kruh u trgovinama je uglavnom crni, mesnice drže Turci, a otvorenih tržnica kakve mi poznajemo nema, jer bi se na prosječnoj temperaturi većina voća i povrća smrzla. Izuzetak je cvjetni trg ljeti na Stortorvetu. I još nešto - restorani nemaju dostavu svoje hrane, na način na koji smo to mi navikli, nego je sve organizirano preko Foodore, tvrtke koja je posrednik između vas i vaše klope.
Javni promet je fantastično usklađen i nema potrebe za korištenjem osobnih vozila. Ono malo automobila što se i kreće po Oslu, redovito stane pješacima na zebri, a i u najvećoj gužvi i krkljancu ne čuje se mahnito i živčano trubljenje.
Igre na sreću i klađenje kontrolira država, a sav profit uplaćuje se za kulturu i sport. Sve se plaća karticama, a minusa - nema!" opisuje mlada Slavonka.
