Senka i Majda Pazman, 32-godišnje blizanke iz Samobora zahvaljujući životnoj ljubavi prema konjima i sretnom spletu okolnosti završile su na ranču u prekrasnoj prirodi usred jedne od najvećih pustinja u svijetu.
"Nismo planirale Afriku, išle smo za konjima. Još s 12 godina smo počele jahati i konji su nam otad velika strast, pa čak i smisao života. Prije dvije godine Senka je tražila poslove s konjima u Europi i na jednoj njemačkoj stranici je naišla na oglas za trenera divljih konja u Namibiji. Javila se, otišla tamo na dva mjeseca da vidi kako će to izgledati. Svidjelo joj se. Rekla im je da ima i sestru pa su pozvali i mene. Prijavili su nas krajem 2015. za radnu dozvolu, u proljeće prošle godine smo otišle tamo," prepričava Majda za portal Naši ljudi.
"Prvo smo bili na farmi blizu gradića Helmeringhausen, to je na jugu zemlje u Namib pustinji. Ali prije 6 mjeseci preselile smo se u Wolwedans - lodge s 5 zvjezdica. I ovo je mjesto usred pustinje, više od 500 kilometara udaljeno od glavnog grada i općenito civilizacije.
Lodge je hotel u prirodi. Baš poput ostalih, i ovaj naš je u zabačenom dijelu zemlje. Dobro je uklopljen u okoliš načinom funkcioniranja. Svaka farma buši sama svoju vodu i proizvodi električnu struju iz solarne energije, sve je samostalno," opisuje Majda.
Namibija je druga najrjeđe naseljena zemlja na svijetu s populacijom oko 2,2 milijuna stanovnika, od čega je preko 30 posto nezaposlenih.
"Na farmama i u hotelima nije jednostavno jer je svaka zasebna, udaljena od civilizacije. Vode nema, ne znaju gdje je ima. Otprilike svaki 10. puta kad buše, naiđu na vodu. Obično se ide u dubinu do 150 metara. 88 posto Namibije je klasificirano kao pustinja. Pustinja Namib je najstarija pustinja na svijetu.
Mene je fascinirala ta pustoš, pustinja i da nigdje ničega nema. Zatim veličina neba - ništa tu ne zaklanja pogled. Zalasci sunca su kulturološka stvar, ovdje se za zalazak sunca odvaja vrijeme i ide se gledati s pićem koje je obavezno. Rekla bih da me priroda tu najviše fascinirala, ali i način života.
Ovdje je prvi svijet spojen s trećim. Oko 100.000 je bijelaca od čega 40.000 namibijskih Nijemaca koji su već 3-4 generacije ovdje. Sačuvali su njemački jezik kao materinji, ali su mentalitet prilično prilagodili Africi. Europljani su jako ljubazni i prijateljski nastrojeni, spremni pomoći, velikodušni. Oni su ti koji guraju ekonomiju u svakom smislu (farme, turizam, rudnici...). Crnci se tu dijele u nekoliko plemena. Klasne i kulturološke razlike su velike između domorodaca i došljaka iz Europe. Nedostatak obrazovanja među crnačkom populacijom je vrlo primjetan. Puno ljudi živi u straćarama uz cestu bez osnovnih uvjeta za život, pogotovo oko glavnog grada Windhoeka.
Lako je naći posao, a potražnja za imalo dobrim radnikom je nevjerojatna. Problem je slabo obrazovanje većinskog stanovništva i nedostatak radnih navika zbog uvjeta u kakvim su odrasli. Crnci su isto jako prijateljski raspoloženi, iz svake situacije se možeš izvući sa smješkom i novcem. To je ritam života daleko sporiji i na stvar se prelazi tek nakon što su svi sve pitali i iščavrljali. Šokirale smo se načinom života jer je tu sve dijametralno suprotno od onoga što smo ranije znale. Većini ljudi engleski nije prvi strani jezik, ali svi ga razumiju i koriste."
Hotel u kojem Majda i Senka rade ima kapacitet od 60 gostiju, a zaposlenih je 90. Ne brinu za hranu jer ima kantina za zaposlenike s tri obroka dnevno. Kamion sa zalihama dolazi jednom tjedno iz glavnog grada.
"Gosti u hotelu su uglavnom bogati Europljani - Nijemci, Belgijanci, Francuzi, Švicarci, Nizozemci...bude i nešto Talijana, Amerikanaca, Australaca...Najjeftinija noć po osobi je oko 2.000 kuna, a najskuplja oko 5.000 kuna. Turisti se kreću po zemlji unajmljenim automobilima, ali pola ih dođe privatnim charter avionima."
Kao prednosti navode vrijeme (365 sunčanih dana u godini), prirodu i osjećaj prostora koji daje, velikodušnost ljudi koji su im izašli u susret, spor tempo života.
"Ljudi uživaju u prirodi i uzimaju si vremena za to. Ne znam kako bih to opisala. Nama se tu razne mogućnosti otvaraju jer smo obrazovane Europljanke, a Europljani su tu bogati do izrazito bogati."
Međutim, nije sve savršeno. Namibija ima i puno nedostataka, a Majda navodi: nefunkcioniranje institucija, nedostatak kulturnih događaja u gradu (nema svirki, koncerata, predstava), stopa kriminala u glavnom gradu je izrazito visoka, nepostojanje javnog prijevoza (ako nemaš automobil, ne možeš nikamo) i život usred ničega. Stoga sestre Pazman ipak nisu sigurne žele li ostati još dugo u Namibiji.
"Tu je sve drugačije pa nekako živimo dan za danom, dok nam se ovako da...Ne znamo hoćemo li još dugo tu ostati jer nedostatak civilizacije bi mogao postati problem. Ali i kad odlučimo napustiti Namibiju, nećemo dugo ostati u Hrvatskoj. Previše smo navikle na otvorenost uma i ljubaznost koju doma ne osjećamo."
Za one koji su možda zainteresirani za dolazak u ovu zemlju na jugozapadu Afrike, preporučuju da prvo dobro provjere i nađu zaposlenje.
"Iako su mogućnosti jako velike, ovo nije zemlja u koju se ide trbuhom za kruhom. Ako niste pilot, trener konja ili ronioc dijamanata, radnu dozvolu je praktički nemoguće dobiti, pogotovo za neki svakodnevni posao zbog visoke nezaposlenosti. Mjesečne plaće ovdje variraju od 200 kuna do 5.000 eura. Za malo čudnija zanimanja ima mjesta, ali konobarenje i prodaja u dućanima je rezervirano za domaće stanovništvo", zaključuju Majda i Senka.
Izvor: Naši ljudi
