Share
Tweet
Share
Send to friend

Samo četvrtina EU novca za pomoć gospodarstvu stići će prije 2023.

Samo četvrtina EU novca za pomoć gospodarstvu stići će prije 2023.

Razlog tome su složene procedure za korištenje europskog novca, slične onima koje se primjenjuju prilikom dodjele sredstava iz postojećih europskih fondova.

Članice će morati pisati projekte za upotrebu tog novca, čekati na odobravanje projekata, a potom i na isplatu.

Da bi poduprla oporavak gospodarstva članica Europske unije od pandemije, Europska komisija je povukla nezapamćeno snažan potez prenosi NL.

Najavila je izvanredni plan za oporavak, pod nazivom Nova generacija Europske unije, kojim bi zemljama osigurala čak 750 milijardi eura financijske podrške, od čega 438 milijardi nepovratne pomoći.

Iz tog paketa Hrvatska bi dobila najmanje 10 milijardi eura, prema prijedlogu Komisije.

Široj javnosti manje je poznato da Komisijin financijski paket još nije dobio podršku svih članica EU-a te da glavnina tog novca, kada se i odobri, neće stići brzo.

Oko 75 posto izvanrednih sredstava za oporavak gospodarstva od koronavirusa počet će se članicama isplaćivati tek od 2023. godine, prema lipanjskoj analizi instituta Bruegel iz Bruxellesa, koji se poziva na manje poznate detalje tog Komisijinog plana.

To znači da će i Hrvatska morati pričekati barem dvije i pol godine dok novac Europske komisije obilnije ne poteče u njezino gospodarstvo.

Razlog tome su složene procedure za korištenje europskog novca, slične onima koje se primjenjuju prilikom dodjele sredstava iz postojećih europskih fondova. Članice će morati pisati projekte za upotrebu tog novca, čekati na odobravanje projekata, a potom i na isplatu.

Spori stroj

Ekonomisti, međutim, znaju da je prilikom izbijanja krize važno brzo djelovati i bez čekanja upumpavati novac u gospodarstvo.

Ako vlasti oklijevaju i zakasne u financijskoj pomoći, može se dogoditi da mnoga poduzeća propadnu prije nego što im novac stigne. Toga su bili svjesni i dužnosnici Europske komisije na čelu s predsjednicom Ursulom von der Leyen, kada su pripremali plan oporavka.

Akcija na razini Unije je potrebna kako bi se postigao brz i robustan gospodarski oporavak u Uniji, poručila je Komisija.

Međutim, pitanje kako će Komisija ubrzati isplatu novca nije riješeno, upozorava ekonomist Zsolt Darvas u članku pod naslovom »Tri četvrtine isplata iz Nove generacije EU-a morat će čekati do 2023.«, objavljenom na internetskoj stranici Bruegela.

Proces isplate, prema podacima same Komisije, mogao bi potrajati čak sedam godina.

Darvas najprije podsjeća da će Komisijin plan za oporavak u iznosu od 750 milijardi eura biti dodatak sljedećem sedmogodišnjem proračunu Europske unije vrijednom 1.100 milijardi eura, kojeg članice također trebaju još detaljnije dogovoriti.

Od 750 milijardi, ukupno 433 milijarde eura trebalo bi se članicama darovati, u obliku nepovratnog novca, za kreditna jamstva trebalo bi isplatiti 67 milijardi, a u obliku kredita 250 milijardi.

Proračun EU-a je stroj koji se sporo kreće, upozorava Darvas.

Budući da programi za operacionalizaciju trebaju biti oblikovani, potvrđeni i primijenjeni, obveze iz proračuna EU-a tipično se isplaćuju kroz mnogo godina. Da će se slično dogoditi i s novcem predviđenim u planu za oporavak, mađarski ekonomist je shvatio čitajući »Komisijine prijedloge sektorskih regulacija«, gdje su očekivane visine isplata, kaže, »pomalo skrivene u aneksima«.

Njihova analiza, prema Darvasu, »otkriva da će predloženi instrument oporavka biti podložan istim ograničenjima kao i obično«. Taj je ekonomist naveo i primjere.

Jeftini krediti

Konkretno, Komisija naglašava da će 438 milijardi nepovratnih eura imati prioritet u isplati.

»Međutim, Komisija očekuje da će jedva 24,9 posto tog oružja u obliku nepovratnih sredstava biti potrošeno od 2020. do 2022., kada će potrebe za oporavkom biti najveće«, uočio je Zsolt Darvas.

Štoviše, ti planovi isplate pretpostavljaju da će države članice povući 100 posto novca, ali u praksi to nije tako. U proračunskom razdoblju od 2007. do 2013. iz strukturnih i kohezijskih fondova članice EU-a povukle su od 48 posto sredstava, kao u slučaju Hrvatske, pa do 95 posto u slučaju Estonije i Portugala, primjećuje ekonomist.

Slično je s Komisijinim planiranim novcem za jamstva.

U razdoblju od 2020. do 2020. godine predviđa se preuzimanje obveza za 63 posto novca, ali se očekuje isplata od samo 31 posto. Također, Komisija očekuje da će obveze za najavljene jeftine kredite članicama Unije, u visini od 250 milijardi eura, u cijelosti preuzeti od 2020. do 2022. godine, ali će istodobno isplatiti 46 posto sredstava, kaže Darvas, pozivajući se na Komisijin plan.

I u slučaju korištenja kredita Komisija polazi od pretpostavke da će ih članice uzeti i potrošiti u stopostotnom iznosu. Sve to pokazuje, ponavlja ekonomist, da će povećana ponuda novca za oporavak, iz europskog proračuna, članicama doći »razmjerno kasno«.

Budući da brojne članice Unije – poput Italije, Španjolske, Grčke, Hrvatske – čekaju europsku pomoć za oporavak kao ozebli sunce, pitanje je kako će financirati goleme potrebe za oporavak svoga gospodarstva dok im ne stigne obilnija europska pomoć.

Europska je komisija, primjerice, do kraja ove godine predvidjela isplatu interventnih sredstava od 11,5 milijardi eura iz ovogodišnjeg proračuna, od čega pet milijardi nepovratnog novca, a 6,5 milijardi eura u obliku (kreditnih) jamstava.

Za 27 članica Unije to nije puno, osobito u trenutku u kojem su suočene s najvećom ekonomskom krizom poslije Drugoga svjetskog rata.

Rješenje – zaduživanje

Darvas logično zaključuje kako državama članicama EU-a ne ostaje drugo nego nastaviti s golemim zaduživanjem na vlastiti račun. Jedino tako mogu premostiti razdoblje dok im ne poteče više novca iz europskih slavina.

Zemlje mogu posuđivati i smjesta trošiti kako bi podržale svoj ekonomski oporavak, a fondovi EU-a mogu biti upotrijebljeni kasnije, kada budu raspoloživi, zaključuje Darvas.

To će državama isprva jako povećati dugove, ali će im nakon 2022. godine, pretpostavlja ekonomist, pritisak na zaduživanje popustiti.

Europska komisija je plan za oporavak Unije s financijskim paketom od 750 milijardi eura predložila potkraj svibnja.

Prema očekivanjima, plan bi se trebao provoditi od početka iduće godine. Procedura za usvajanje plana iznimno je složena. Da bi stupio na snagu, plan najprije moraju usuglasiti članice Unije, potom nacionalni parlamenti, a na kraju i Europski parlament.

Prema Komisijinom prijedlogu, najveći financijski dobitnici tog plana trebaju biti one članice EU-a koje će gospodarski, prema procjenama, biti najteže pogođene posljedicama pandemije.

Budući da bi bogatije zemlje trebale pokazati solidarnost prema siromašnijima, gotovo polovina novca otići će u mediteranske zemlje, poput Italije, Španjolske, Grčke i Hrvatske.

Najviše nepovratnog novca iz Komisijinog paketa trebala bi dobiti Italija, oko 82 milijarde eura.

Primjerice, za Španjolsku je predviđeno 77 milijardi, Francuska i Poljska trebale dobiti po 39 milijardi nepovratnog novca, dok je najsnažnijoj Njemačkoj – koja u financijskom smislu najbolje stoji – namijenjeno 29 milijardi.

Tom nepovratnom novcu treba dodati i mogućnost korištenja jeftinih kredita. Kada se ubroje i krediti, za Grčku je Komisija predvidjela oko 33 milijarde eura, a za Hrvatsku oko 10 milijardi.

Prema podacima iz hrvatske Vlade, naša bi zemlja trebala dobiti 7,3 milijardi eura nepovratnog novca, a 2,7 milijardi u obliku kredita.

Međutim, među članicama EU-a postoje velike nesuglasice oko Komisijinog prijedloga, tako da bi konačni oblik financijskog paketa pod nazivom »Nova generacija EU-a«, mogao izgledati drukčije nego danas.

Prema Financial Timesu, vjerojatnije je smanjenje predloženog fiancijskog paketa, nego njegovo povećanje. Članice se, naime, ne slažu oko iznosa financijskog paketa, kriterija za njegovu raspodjelu, oko uvjeta za davanje nepovratnog novca, a različito gledaju i na svrhe u koje bi se novac trebao utrošiti.

Kako to vratiti?

Primjerice, najveći otpor Komisijinu prijedlogu pružaju četiri »škrte članice«, kako mediji nazivaju Nizozemsku, Austriju, Dansku i Švedsku.

One se protive davanju nepovratnog novca, smatrajući da bi se većina europskih sredstava trebala raspodjeljivati putem kredita, i to uz određene uvjete.

Rješavanje tih nesuglasica, kao i dogovor čelnika članica EU-a, očekuje se na njihovom sljedećem sastanku sredinom srpnja. To je prošlog mjeseca najavila i njemačka kancelarka Angela Merkel, pritisnuvši članice Unije da požure s dogovaranjem.

Cilj mora biti da pronađemo dovoljno vremena kako bi tijekom jeseni nacionalni parlamenti i Europski parlament mogli stvari raspraviti, tako da sve može stupiti na snagu 1. siječnja 2021. godine, izjavila je Merkel.

Promatrači kažu da je veliko pitanje u kojoj se mjeri sredstva iz europskog proračuna, za oporavak zemalja od pandemije, zaista mogu nazvati nepovratnim novcem.

Netko će ga na kraju morati vratiti. Naime, da bi mogla isplatiti 750 milijardi eura planirane nepovratne pomoći i kredita, Europska komisija morat će se zadužiti na financijskom tržištu.

Kredite će vraćati 30 godina, počevši od 2028. godine.

Kako će se dugovi Europske komisije vraćati iz europskog proračuna, to znači da će ih neizravno otplaćivati sve članice Unije, putem svojih redovitih izdvajanja u zajednički budžet.

Njihovi doprinosi europskom proračunu sada iznose oko jedan posto nacionalnog BDP-a. Istina, siromašnije članice Unije, poput Hrvatske i Bugarske, ipak će biti na dobitku, jer će iz proračuna povući više novca nego što će ga uplatiti.

Ako se ne povećaju izdvajanja nacionalnih država u europski proračun, novac za otplatu Komisijinih dugova morat će se naći negdje drugdje.

Tako Komisija planira uvođenje vlastitih, izvornih prihoda, kao što su porez na ispuštanje ugljikovog dioksida, ili »digitalni porez«, koji bi pogodio prihode golemih internetskih kompanija Amazon, Google, Facebook i sličnih.

Kako će Komisija vratiti posuđenih 750 milijardi, zasad je ostalo nerazjašnjeno, jer o tome u Europskoj uniji također postoje vrlo različita mišljenja.

Optimisti vjeruju da će članice EU-a, unatoč tome što se danas ponašaju nesložno, na kraju naći neko rješenje i gurati dalje, kako je to bilo i posljednjih desetljeća.

Međutim, glavni problem članica u ovom je trenutku to što ne mogu dugo čekati, jer njihovim gospodarstvima novac hitno treba.

 

Izvor: Novilist

 

We use cookies to enhance your experience. By continuing to visit this site you agree to our use of cookies. Learn more.