Cjeloživotno obrazovanje jedna je od poluga fleksibilnog tržišta rada o kojem se sve više govori. Dodatno obrazovanje radnicima na tržištu trebalo bi dati dodatni sigurnost u pronalaženju posla.
Međutim, lako je od radnika tražiti da ulaže u svoja znanja i vještine, ali se nitko ne pita tko će to cjeloživotno obrazovanje financirati.
Podaci pokazuju kako je u programu cjeloživotnog učenja svega 2,3% građana Hrvatske u dobi od 25. do 64. godine života. Istovremeno je europski prosjek 9%, s tim da je razvijanjem niza programa cjeloživotnog obrazovanja EU pred sebe postavila cilj da do 2010. godine u obrazovnim programima sudjeluje 12,5% građana.
Može li uopće prosječni radnik u Hrvatkoj od svoje mjesečne plaće izdvajati za neki od programa dodatnog obrazovanja?
Prema podacima Fine, prosječna plaća u listopadu iznosila je 4.579 kuna. Ako je naš radnik, samac, primio toliku plaću, za pokriće minimalnih mjesečnih troškova života prema potrošačkoj košarici morao je izdvojiti 1.584 kune. Nakon pokrića režijskih troškova, prijevoza i troškova prehrane i higijene u novčaniku mu je ostalo 2.995 kuna. No, naš prosječni radnik vjerojatno je podstanar ili pak otplaćuje stambeni kredit. Ako je podigao, primjerice, 50.000 eura stambenog kredita na rok otplate od 30 godina, njegov mjesečni budžet stanjuje se za dodatnih 2.111 kunu. I u rukama mu "slobodne" ostaju 884 kune.
Matematički, naš bi radnik taj novac mogao uložiti u vlastiti razvoj i upisati neki tečaj jezika, ali samo ako ga pohađa u grupi i u što više isplaćenih rata. Također, naš radnik s prosječnom plaćom samo za režije stana od pedesetak kvadrata u Zagrebu mjesečno plaća 1.200 kuna režija, a kad se na to pridoda kredit, troškovi higijene i prijevoza, ispada da nema niti za pristojnu prehranu, a kamo li za dodatno obrazovanje.
Tako bi on samo teoretski sebi mogao priuštiti prekvalifikaciju ili stjecanje dodatnih znanja koja će mu se upisati u radnu knjižicu. Primjerice, web dizajner može postati za nepunih 4.000 kuna, ili za 689 kuna kroz 6 mjesečnih rata. No, kako nikakvih informatičkih znanja nema, prije mora proći i tečaj osnova informatike što će ga prosječno koštati oko 1.000 kuna.
Među traženim majstorskim zanimanjima su vodoinstalateri, plinoserviseri i instalateri, no da bi se nezaposleni radnik prekvalificirao u neko od "perspektivnih" zanimanja mora prikupiti 6.000 kuna.
Za razliku od Hrvatske koja je tek započela s povezivanjem obrazovanja i gospodarskog sektora, Nizozemska ima više od 70 aktivnih fondova u svim granama industrije koji financiraju unapređenje kompetencija radnika i potiču cjeloživotno učenje i opstanak na tržištu rada. (A.T.)
Izvor:
Novi list
