Vidimo li pravu prirodu stvari ili ono što želimo vidjeti? Vidimo li sebe onako kako nas drugi vide?
Potaknuta vlastitim angažmanom u izborima za gradonačelnika, u funkciji promatrača, želim otvoriti temu osobnih iluzija nasuprot realnosti. Zašto su me upravo ovi izbori potaknuli na to?
Zato što do sada nisam nikada posvetila pozornost sastavnim dijelovima i organizaciji koji prethode, vode se i završavaju prilikom vršenja građanske dužnosti. Otišla bi na glasačko mjesto, obavila glasanje, i to je bilo – to. Priznajem, ponekad nisam ni pristupila glasanju, iz jednostavnog razloga što bi se nedjeljom lako posložili neki drugi, zanimljiviji i uzbudljiviji planovi.
Recimo da je, sve do direktnog sudjelovanja, moja percepcija realnosti bila sasvim drugačija od pravog stanja stvari. No, namjerno i svjesno odlučila sam "provjetriti" ladice svojih stavova i naučiti nešto novo. Poput Alise u zemlji čudesa, otkrila sam čitav jedan paralelni svijet...
Govorit ćemo o iluzijama i realnosti upravo iz razloga osobnog otvaranja prema promjenama, prema osobnom razvoju i prihvaćanju novih znanja i vještina, ali i onome što Vi mislite o sebi i što drugi misle o Vama.
Ponovit ću, "ja to znam", su riječi koje Vas mogu ograničiti u prihvaćanju novih znanja.
Promotrimo iluziju vs. realnost i uz pomoć slijedeće priče. Uzmimo da Vas zamolim da zatvorite oči i ispružite ruku. U otvoren dlan spušten Vam je pauk. Što je Vaša realnost?
Reakcija će ovisiti o Vašoj percepciji paukova, Vašoj osobnoj istini koju osjećate cijelim bićem. Realnost postaje subjektivna, ali ništa manje realna, pogotovo ako se bojite paukova. Koliko god Vam mogu tumačiti da se tijelo pauka sastoji od dva dijela, da su većinom bezopasna i krhka bića, da imaju osam nogu i da pripadaju porodici Aranea – Vaša stvarnost bit će ono što osjećate u tom trenutku.
Ova priča ukazuje na to da, kada se i pojavi neka nova situacija u Vašem privatnom ili poslovnom životu, ona djeluje kao okidač Vaših starih uspomena i emocionalnih reakcija.
Skloni smo vidjeti ono što želimo vidjeti, vidjeti ono što je u skladu s našim ranijim iskustvima, pospremiti ljude, događaje i misli u neke svoje "ladice".
Jedna od stvari koje je potrebno prihvatiti ako želimo imati neke koristi od ideje iluzije vs. stvarnosti je da definitivno postoji razlika između onoga što jest i onoga što to nama znači. Iluzije nisu realnost, one se ne nalaze oko nas – već unutar nas samih.
Ponovo, ovo zaista zvuči jednostavno na prvi pogled, no u stvarnosti je složena ideja koja ima dalekosežne posljedice.
Jednostavno je "upakirati" realnost u sklop mnoštva koncepata, uzeti cjelinu našeg iskustva i razrezati je u dijelove, označiti i markirati svaki djelić i složiti mentalnu slagalicu koja će nam jasno objašnjavati odnose među ljudima i stvarima unutar našeg malog univerzuma.
Na takav način, korištenjem čvrstih i stabilnih modela, skloniji smo promovirati ih do razine "istinitosti" – koja nije. To je samo zgodan način "pakiranja" realnosti u praktične svrhe, lagan i neopterećujući.
Što je onda rješenje?
Zaista je potrebno povremeno osvijestiti ovo stanje u našem vlastitom životu i svakodnevnici, prepoznati svoje koncepte i modele, "isprazniti" i "prozračiti" ladice, otvarajući se i pružajući mogućnost nekim sasvim drugačijim saznanjima. Uključivo saznanjima o tome kako sami sebe vidite i kako Vas drugi vide, zar ne?
Pomoć pri tome kako se sami vidite i kako Vas drugi vide mogu Vam pružiti i tzv. "Četiri Johari prozora":
Poanta osobnog rasta i razvoja je u rastu "Arene" ili otvorenog područja, nauštrb "Nepoznatog" – što se postiže postavljanjem pravih pitanja i prihvaćanjem povratnih informacija od drugih ljudi.
Upotreba Johari modela usmjerena boljem razumijevanju sebe je vrlo efektivan način da pokrenete svoje razmišljanje o sebi samima, o svojoj interakciji s drugima i iluzijama ili realnostima koje su dio Vas samih. Realnost ili iluzija, pitanje je sad…
U sljedećem članku pročitajte odgovore poslovnih trenerica na vaša pitanja!
