Časopis Fortune, obično piše o ljudima koji zarađuju poprilično bogatstvo. Međutim, nedavno se Fortune pozabavio prosječnim zaposlenicima, tzv. "pčelama radilicama". Točnije, posvetio se monotonom, zatvorenom prostoru u kojem milijuni zaposlenika provode svoje radno vrijeme.
Nazovimo taj prostor cubicle, odnosno "kockica".
Nekada su zaposlenici u uredima sjedili za stolovima u nizu, što je predstavljalo dio američkog korporacijskog svijeta. No 1968. godine, mladi je arhitekt iz Michigana Robert Propst osmislio kako "izolirati" zaposlenike od buke i velikog prostora te osmislio tzv. uredski cubicle. Takav ured sastoji se od takozvanih "modula" tj. metalnih pregrada, ugrađenih stolova, niskih polica, odnosno dijelova koji su vrlo lako zamjenjivi. Između ostalog, zamišljeno je i montiranje pomičnih zidova koji su predviđeni kako bi zaposlenicima omogućili barem djeličak privatnosti.
Uskoro su se uredski labirinti, odnosno sustav desetaka, pa i više "kockica", proširili posvuda.
Činilo se da svi zaposlenici, ispod razine zamjenika direktora, rade u jednom od takvih zatvorenih ureda, koji su bili potpuno identični, a razlikovali su se samo po fotografijama obitelji i psa.
Međutim, mnogi su takvom sterilnom uredskom prostoru pokušali pristupiti na humaniji način, uključujući i Scotta Adamsa, crtača humorističnog stripa Dilbert. Adamsova "vrhunska kockica", kako ju on naziva, dopušta zaposlenicima da sami odaberu podove i osvjetljenje. Međutim, čak i uz mogućnost donošenja akvarija, kutija uvijek ostaje kutija. U današnje vrijeme, neki od nas se često smiju takvim uredima, pa čak i gnušaju na pomisao na njih, jer simboliziraju uniformiranost, a ljudi u njima nalikuju klonovima.
U takvom prostoru, nije funkcionirala niti privatnost od koje je sve počelo, jer su zaposlenici bili prisiljeni slušati telefonske razgovore najbližih suradnika.
(V.K.)
Izvor:
VoA