U 14 godina prodano je pet otočića, iako se nagovještavala totalna rasprodaja svjetskim milijarderima.
Među prvima je prodan otočić Smokvica kod Primoštena 2002. godine za devet milijuna kuna, za 1,1 milijun eura 2000. prodani su otoci Frašker i Fraškerić tvrtki ruskog tajkuna Vladimira Jevtušenkova, dok je 2005. otočić Jakljan prodan Goranu Štroku za šest milijuna eura, a privatizacijom dubrovačkog hotela "Excelsior" u paketu je dobio i Otok života u Malostonskom zaljevu.
Otoka na prodaju i nema puno, na našoj strani Jadrana ih je što većih što manjih 1244, od toga naseljenih 65, ali u državnom vlasništvu ih je 85 posto i oni nisu na prodaju.
Ako vam padne na pamet otkupiti otok od privatnih vlasnika, prema pravu prvokupa, najprije trebaju biti ponuđeni općini, županiji i državi, a ako oni nisu zainteresirani, tek tada možete sastavljati kupoprodajni ugovor.
No, ni vlasništvo vam neće zagarantirati potpunu osamu budući da još uvijek kao opće dobro ostaje obalni pojas širine minimalno šest metara, a tek s dobivenom koncesijom i za taj dio otoka, možete se smatrati potpunim gospodarima škoja.
Šugaman na škrapi
„Svojevremeno se, nakon prodaje Smokvice, u javnosti pojavio strah da će svi privatni otoci biti vrlo brzo rasprodani, pa su 2006. donesene izmjene i dopune Zakona o otocima, kojima je uvedeno pravo prvokupa države, županijske ili lokalne vlasti.
To bi značilo da su pored cijene po kojoj će naslijeđenu djedovinu ponuditi državi, a ispod koje potom ne mogu ići u prodaju ni drugima, vlasnici morali imati i uredne sve potrebne dokumente uključujući i utvrđen pomorski pojas. Tek nakon što se u roku od 60 dana utvrdi da ni država, županija, grad ili općina nemaju interes za kupnju, vlasnici mogu razmišljati o prodaji otoka. Međutim, nijedan otok u cijelosti zapravo se ni prije nije mogao prodati jer bi to podrazumijevalo i prodaju pomorskog dobra koje je opće javno dobro, što znači da su potencijalni kupci mogli imati svoj otok, ali ne i plažu, jer ju je moguće dobiti samo u koncesiju“ , objašnjava dipl. pravnica Jasminka Biliškov.
„Posjedovati svoj otok znak je prestiža među svjetskom elitom, ali hrvatsko zakonodavstvo i loši infrastrukturni uvjeti na našim otocima uvelike koče njihove namjere. Tako su od namjeravane kupnje odustali i neki od poznatih klijenata, poput Bernieja Ecclestonea i princeze Caroline od Monaca. Naime, ako na otoku nema građevine, nije ju moguće ni izgraditi, nego samo adaptirati postojeću, osim ako se kupac ne namjerava baviti stočarstvom ili poljoprivredom pa podignuti objekt za OPG, a to malo tko od njih namjerava. U suprotnom, mogu samo staviti šugaman na škrapu. Uvijek postoji interes za otoke, upravo sada imamo dva klijenta koji su zainteresirani za kupnju i obilaze lokacije“, kaže gospođa Biliškov, dodajući kako svi jadranski otoci i otočići nisu jednako atraktivni, pa su i cijene u rasponu od 11 do 70 eura po kvadratnome metru.
Rješenje su koncesije
„Nisu ni vlasnici baš raspoloženi za prodaju otočića, smatraju ih obiteljskim blagom, što oni doista i jesu i obično se odlučuju na prodaju kad ih teške okolnosti prisile. Prema dosadašnjem iskustvu, kad bogati stranci kupe otok sa starim objektom, oni će se doista i brinuti o toj imovini. Obnovit će kuću po svim propisima, urediti hortikulturno okoliš, skrbit će o čistoći mora i prirode, a mi se ne bismo trebali brinuti, ti će otoci zauvijek ostati hrvatski, ne može ih se nigdje odnijeti“, kaže Biliškov i predlaže kompromisno rješenje:
„Budući da je velika većina otoka i otočića u državnom vlasništvu, vrlo korisno bi bilo da se izmijeni zakon u smislu da država može otoke dati u koncesiju, na broj godina koje sama odredi. Na taj način ostali bi u njezinu vlasništvu, drugim propisima može regulirati sve odnose, a otoci će biti puno primjerenijeg izgleda nego sada, jer ih je većina jako zapuštena“ , zaključuje Jasminka Biliškov.
Izvor: Slobodna Dalmacija
