Muškarci i žene nailaze na brojne razlike u svijetu rada temeljene na njihovu spolu. One često kreću od samih razgovora za posao, preko uvjeta rada pa do mogućnosti promaknuća. Jedna od važnih nejednakosti je i ona u razlici u plaći pri čemu su žene u prosjeku manje plaćene od muškaraca.
Iako su žene velikim dijelom svjesne ove činjenice, podaci pokazuju kako razlike u zadovoljstvu plaćom ne postoje. Ovaj fenomen je nazvan paradoks zadovoljne radnice kojega je prvi identificirao i imenovao Crosby (1982).
Kada govorimo o razlici u plaćama, valja upozoriti na bitno razlikovanje dviju vrsta analiza. Prva razina analize naziva se „neprilagođena razlika u plaćama između muškaraca i žena“ koja ne uzima obzir sve čimbenike koji utječu na razliku u plaćama, kao što su razlike u obrazovanju, iskustvo na tržištu rada, odrađena satnica, vrsta posla itd. Ona je u Hrvatskoj 2018., prema izvješću Eurostata, kod osoba zaposlenih na puno radno vrijeme iznosila 10.2% - odnosno toliko su u prosjeku manja primanja radnica od radnika. Prema servisu MojaPlaća žene u prosjeku primaju 15% manju plaću od muških kolega.
S druge strane, takozvana "razlika u plaćama za isti posao" označava izjednačenost prema svim relevantnim faktorima i ona je uobičajeno manja od neprilagođene razlike.
Možda će čitatelji primijetiti kako je prošlo poprilično vremena od prepoznavanja ovog paradoksa dok su se s druge strane radni uvjeti za žene poboljšali. Unatoč tome, Mueller i Kim (2008) i dalje pronalaze ovaj efekt i to na kroskulturalnom uzorku iz 30 zemalja. Autorice su pronašle kako u 27 od 30 zemalja ne postoji razlika u zadovoljstvu poslom između muškaraca i žena. Suprotno tome, razlike u plaći postoje u 25 od 30 zemalja, gdje žene zarađuju manje od muškaraca. Još jedna potvrda postojanja paradoksa je jednaka odanost organizacijama kod muškaraca i žena u 26 od 30 zemalja. Također, u 21 zemlji bilo je manje vjerojatno da je žena na vodećoj poziciji. Zanimljivo je spomenuti kako je situacija na svim usporedbama bila nešto povoljnija u post-socijalističkim zemljama obuhvaćenim istraživanjem: u Češkoj i Sloveniji nije nađena razlika s obzirom na vjerojatnost žena na vodećoj poziciji, a u Mađarskoj i Sloveniji nisu nađene razlike u plaćama s obzirom na spol. Ovaj trend potvrđuje i ranije spomenuto izvješće Eurostata gdje Hrvatska, Slovenija i Mađarska stoje bolje od prosjeka EU. Daljnji nalazi novijeg datuma koji potvrđuju univerzalnost ovog paradoksa svakako uključuju rezultate Buchanana (2005) koji potvrđuju postojanje paradoksa u industriji gdje dominiraju žene (socijalne djelatnosti).
Zašto dolazi do paradoksa?
Od prvih nalaza ovog paradoksa autori su predložili više objašnjenja ovog fenomena, od kojih su neka primila više empirijske potvrde od drugih. Objašnjenje koje je privuklo značajnu pažnju je da žene i muškarci imaju različite vrijednosti. Točnije, kako objašnjavaju Mueller i Kim (2008), racionala je da niža plaća i manja mogućnost napredovanja neće smanjiti zadovoljstvo poslom kod žena jer ne vrednuju vanjske (ekstrinzične) nagrade toliko kao muškarci. Tom logikom bi zaposlenicama lakše podigli zadovoljstvo nematerijalnim nagradama (socijalna podrška, okruženje...). Unatoč popularnosti ovog objašnjenja, kako je vrijeme odmicalo, malo je empirijskih nalaza podupiralo ovu tezu. Tako i novije istraživanje autorice Davison (2014) na uzorku pravnika/ca nije pokazalo razliku u vrijednosti koju pridajemo novcu. Neki će možda reći da nalaz da svi pravnici vole novac jednako i nije neki nalaz, što je možda tema za neki drugi članak. Spomenuto istraživanje je uključivalo 106 pravnika i 64 pravnice.
Nešto više potvrde dobila je hipoteza referentne grupe u kojoj se ističe važnost toga s kime se uspoređujemo kada procjenjujemo svoje zadovoljstvo. Tako je dobiveno da se žene češće uspoređuju s drugim ženama te, s obzirom na to da su tretirane kao i druge kolegice, ne pokazuju nezadovoljstvo poslom. Ovdje se činjenica da su muškarci plaćeni više prihvaća kao opća norma, nije dio procjene uvjeta rada i zbog toga ne utječe na zadovoljstvo radnica. Isti nalaz je dobiven i kod pravnika/ca te kod ranije spomenutog istraživanja Buchanana (2005), gdje je dobiveno kako su se žene radije uspoređivale s drugim kolegicama kod procjene zadovoljstva poslom. Posebno je zanimljivo da su radnice koje su se uspoređivale isključivo sa ženskim kolegicama bile značajno zadovoljnije poslom. Slično ovome je objašnjenje različitom socijalizacijom djevojčica od rane dobi. Ovu tezu potvrđuju istraživanja starijeg datuma o različitim očekivanjima od djevojčica i dječaka u školama koja se onda preslikavaju na različita očekivanja na radnom mjestu. Kao što ističu Mueller i Kim (2008): "Kada ženama kulturološki dodijelimo niži status, od njih se očekuje da postižu (i budu plaćene) manje, one često prihvaćaju ovakav tretman i prilagode svoje ponašanje u skladu s tim pa su tako jednako zadovoljne kao i muški kolege." Moguća posljedica ovakvih očekivanja je onda i osjećaj da imaju pravo na manju naknadu, što je dobiveno i u istraživanju autorice Davison (2014). No, teorija socijalizacije je iznimno široka i samo nam djelomično pomaže u objašnjenju fenomena.
Pretpostavljamo kako će daljnja istraživanja vjerojatno pokušati ponuditi sveobuhvatni model koji će objasniti ovaj paradoks s nizom varijabli koje smo spomenuli kao moguća objašnjenja.
Izvor: nepopularna.org
