provedena na globalnoj razini pokazala je kako se specijalisti u ljudskim resursima osjećaju podcijenjenima unatoč svojoj ulozi u organizacijama.
Rezultati su to istraživanja provedenog u 23 zemlje na 6 kontinenata i prevedenog na 11 jezika. U istraživanju je sudjelovalo 4352 profesionalaca s područja HR-a, a nastojalo se dobiti uvid u njihov radni i obrazovni kredibilitet, ciljeve u karijeri, odluke i odgovornosti u kontekstu posla koji obavljaju.
Ispostavilo se da HR profesionalci Sjeverne Amerike najčešće posjeduju diplomu s područja poslovne administracije i organizacije rada, oni iz Europe, Bliskog istoka i Afrike iz različitih disciplina; od pedagogije, sociologije, socijalnog rada do financija i političkih znanosti, HR-ovci iz Južne Amerike i Kariba osim psihologa imaju i inženjere u svojim redovima, a oni iz pacifičko-azijske regije uglavnom su se školovali na području antropologije i engleskog jezika. Većina ih posjeduje sveučilišnu diplomu (86%) a dosta iz više od jedne discipline; najčešća je ljudski resursi (31%), poslovna administracija (26%), radni odnosi (14%) i psihologija (13%).
Osamdeset i pet posto sudionika odgovorilo je da radi u privatnom sektoru te smatraju da posjeduju znanja i vještine kojima mogu značajno doprinijeti svojoj organizaciji. Unatoč tome, 61% njih se u svojem radu suočava sa barijerama koje ih koče u profesionalnom napretku uslijed određenih 'internih' odnosa.
Naime, prevladava mišljenje da senior management ne doživljava HR osoblje kao svoje poslovne partnere, niti ih uvažava dovoljno, za razliku od ostalih članova organizacije. Ukupno gledajući, samo 40% njih se smatra 'prepoznatima' od strane rukovodstva organizacije. Kao još jedan čimbenik niskog profesionalnog samopuzdanja smatraju da nedovoljnu razinu autonomije u svojem radu, te se osjećaju pod konstantnom prismotrom i utjecajem managementa (69%).
Takav prigovor jedino nije zabilježen zemljama pacifičko azijske regije, dok u Sjevernoj Americi specijalisti za ljudske resurse osjećaju određenu dozu kontrole od strane radničkih udruženja.
Promatrana je i razina potrebne edukacije za bavljenje HR-om; premda većina posjeduje diplomu blisku području rada, stručni certifikati još uvijek nisu dovoljno priznati, te se smatraju korisnima u slučajevima eventualnog napredovanja. U zemljama sudionicama istraživanja uočeno je gotovo nepostojanje nacionalnih programa certifikacije na području HR, a bavljenjem tom profesijom ima nizak ulazni prag.
Sve su to razlozi zbog kojih je primijećena suglasnost o važnosti međusobne suradnje i angažiranja stručnih kadrova kako bi se profesija uzdignula na viši nivo, ne samo u korporativnom svijetu nego i u širem društvenom kontekstu.
