"Za sve što se može obaviti na daljinu, mi smo tu", moto je Bangalorea, grada na jugu Indije u koji se slijevaju rijeke obrazovanih Indijaca iz stotina državnih i privatnih fakulteta iz područja znanosti, elektronike i medicine.
IT outsourcing industrija donijela je indijskoj “Silicijskoj dolini” status gospodarski najbrže rastućega grada, a Indiji ekonomski boom: stopu razvoja od 8,1posto. Zemlja koja se transformira u supersilu znanja s milijunskom obrazovanom radnom snagom, ušla je u američke i europske kompanije na mala vrata, kroz tzv. back office poslove i call centre, a danas se čini kao da mogu preuzeti posao bilo kojeg Amerikanca, Britanca ili Nijemca.
Indija, zemlja s milijardu i sto milijuna stanovnika, od kojih je polovica mlađa od 25 godina, za inozemni biznis nudi velik bazen visokoobrazovane radne snage: svake godine otprilike 2,1 milijun mladih ljudi završi fakultet, a među njima je oko 300.000 inženjera. U većini srednjih škola i fakulteta nastava se drži na engleskom jeziku pa Indijcima nije nikakav problem raditi za stranu kompaniju. Ono što je dodatno privuklo svjetski biznis u Indiju nakon što je vlada provela reformu 1991. i otvorila tržište jest niska cijena njihova rada, uvjetovana niskim životnim standardom.
Presudan trenutak dogodio se ipak nekoliko godina nakon otvaranja tržišta, krajem 1999., kada je svijet strepio od milenijskog buga. Amerika je tražila rješenje, a odgovor su pronašli u Indiji, bazenu tehnološkog znanja.
Indijci su samo čekali priliku da nakon godina provedenih u sustavu bez mogućnosti dobiju priliku i pokažu znanje. Milenijski bug bila je prilika koju su zgrabili, a indijske su kompanije posao obavile dobro i za malo novca.
Tri stotine dolara početne plaće i posao u call centru u Indiji se smatra gotovo prestižem jer osigurava mladom čovjeku bolji status u društvu. Za takav posao mladi Indijci s tek završenim fakultetom spremni su doslovno na sve, čak i na potpunu transformaciju ličnosti. Tako primjerice svi indijski telefonski operateri izabiru druga, američka ili britanska, imena kako bi se njihovi sugovornici na telefonu osjećali ugodnije.
Osim anglikaniziranih imena, mladi Indijci prolaze i tečajeve za neutralizaciju akcenta. Ako rade za neku američku kompaniju, moraju naučiti američki engleski, po potrebi s teksaškim ili sjevernoameričkim akcentom. Ponekad, ako mijenjaju odjel, prelaze s američkog na britanski engleski. Sve to, uz noćni rad i drugi identitet koji imaju osam sati na dan, izaziva potpunu zbrku u glavi.
Nakon booma call centara u samo pet godina Indija je prešla u drugu fazu: izvoz poslova koji se temelje na znanju, s novim dodanim vrijednostima. Amerika je počela shvaćati da njihovo znanje, motivaciju i želju za većim standardom može i treba dodatno kapitalizirati. Osim toga, američke i europske kompanije uglavnom dobivaju iz Indije vrlo dobro odrađen posao i to za malo novca.
Zaposlenici u Indiji, pak, rade za plaće koje su prema njihovu standardu dobre. U prosjeku su tri do pet puta manje nego u Americi, ali prema nekim procjenama, i životni su troškovi četiri puta manji.
Procjenjuje se da jedan Indijac s plaćom od 500 dolara živi kao njegov kolega u SAD-u s plaćom od 2.000 dolara.
(V.K.)
Izvor:
Jutarnji list
