U Hrvatskoj postoje direktori koji tvrtke vode već desetljećima, a najdugovječniji primjer je Dragutin Drk koji je na čelu varaždinske Vindije već 40 godina. Profesor menadžmenta i organizacije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu dr. Pere Sikavica, te magistar u istom području, Denis Redžepagić s Ekonomskog instituta Zagreb, ponudili su svoje ocjene dobrih i loših strana dugogodišnjeg vođenja tvrtki.
Zajednički zaključak je da iako prema teoriji menadžmenta nitko ne treba voditi jednu tvrtku duže od 15 godina, stvari nisu nipošto crno-bijele. Mišljenje je oba znanstvenika kako je za uspješno poslovanje presudna osobnost i prilagođavanje okruženju, stvaranje tima stručnih ljudi, komunikacija sa zaposlenima te primjenjiva stručnost.
No, u današnje vrijeme brzih i iscrpljujućih promjena blagu prednost su ipak odnijeli novi, ali svakako sposobni i stručni menadžeri.
Kada se sve zbroji i oduzme, ipak bih rekao da će stotinu mladih biti uspješniji nego stotinu starih. Hrvatsko gospodarstvo doživjet će pravi procvat kada vodeće funkcije preuzmu današnji tridesetogodišnjaci, smatra Sikavica.
Međutim s druge strane, i dalje su brojne prednosti dugogodišnjeg vođenja tvrtke, poput poznavanja problema i mogućnosti tvrtke, ljudskih resursa i kadrovskih potencijala, korištenja brojnih uspostavljenih poslovnih veza, dugoročnog planiranje te poznavanja tržišta i okolnih utjecaja.
Sve te prednosti lako postaju mane, a dogodi li se stagnacija, postajete predvidljivi za konkurenciju. U slučaju javnih komunalnih tvrtki kada nije cilj ostvarenje profita, nego vrijednosti tvrtke na sigurnom tržištu bez konkurencije, sigurnost može utjecati na smanjenje motivacije, upozorava Redžepagić.
U teoriji menadžmenta, do prije par godina, vladao je koncept da sve stare treba pomicati i na njihovo mjesto postaviti nove, mlade ljude, ali je tu teoriju oborila praksa, što je sretna okolnost smatra Sikavica:
Idealna je kombinacija kada se unutar tvrtke mogu prepoznati potencijali, tada treba oformiti mješovite upravljačke timove gdje će menadžeri učiti jedni od drugih kaže Sikavica te ističe kako takav spoj osigurava uspješnost te da obrazovanje danas znači manje od njegove primjene.
Obojica stručnjaka lošim smatra neizbježan politički utjecaj u javnim poduzećima te nude svoja rješenja. Redžepagić objašnjava da nesigurnost radnog mjesta zbog izbornog ciklusa ili političkih hira, može pretvoriti menadžera u diplomata za što je ipak potrebna velika vještina koja se usmjerava na opstanak umjesto na posao. Rješenje je po njemu stvaranje dugoročnih planova koji će biti prihvaćeni i na koje neće previše utjecati srednjoročni planovi koji se djelomično stvaraju i zbog politike.
Sikavica pak smatra da je rješenje u ignoriranju razlike između privatnog i javnog pa bi direktorima jedini kriterij za ostanak ili smjenu trebala biti uspješnost i profesionalnost. Međutim, oni bi također trebali imati menadžerske ugovore s visokim plaćama koji bi odgovarali razini odgovornosti.
Također, profesor Sikavica kaže kako nije normalno da se direktori mijenjaju svake tri do četiri godine, ali ni da javna poduzeća isti ljudi vode dvadesetak godina, pogotovo ako nisu vođe, nego samo menadžeri.
Slikovito rečeno, menadžer će u potpunosti ispravno i brzo postaviti svake vatrogasne ljestve, ali razlika je što će ih vođa postaviti samo ondje gdje gori vatra, pojašnjava Sikavica.
Jednoznačan stručni odgovor ne postoji niti na pitanje hoće li se u poduzeću lakše prihvatiti promjene ako ih provodi stari ili novi direktor. No, i Redžepagić i Sikavica tvrde da u oba slučaja direktori moraju upoznati ljude u tvrtki, uspostaviti kanale komunikacije te jasno predstaviti i objasniti promjene.
(T.N.)
Izvor:
Poslovni dnevnik
