Ako je suditi po dosadašnjim iskustvima s proširenjem Europske unije, Hrvatska neće lako izbjeći odredbu o ograničenom pristupu radnika tržištima rada u većini starih članica, i to u razdoblju od dvije do sedam godina.
Iako se strah od navale radnika iz novih članica u zadnjem krugu proširenja EU 2004., pokazao neosnovan, Bugarska i Rumunjska sa stopom nezaposlenosti većom od prosjeka imaju određen tranzicijski period. Ograničenja su tim dvjema zemljama, koje u EU ulaze 1. siječnja 2007., uvele jedine zemlje koje su, osim Švedske, imale politiku otvorenih vrata, Velika Britanija i Irska.
Državna tajnica za rad i glavna pregovaračica za poglavlje Sloboda kretanja radnika, Vera Babić rekla je da će se tek nekoliko mjeseci prije pristupanja, znati kako će se stare države članice postaviti prema dolasku hrvatskih radnika.
Europska komisija smatra kako je Hrvatska mala zemlja čije migracije ne bi trebale negativno utjecati na tržište rada EU, istaknula je Babić, no čak je i Slovenija, s bitno manjim brojem stanovnika, dobila ograničenja u većini zemalja članica.
Nakon pristupanja EU hrvatski će radnici, žele li raditi u zemljama članicama, morati posjedovati radnu dozvolu, koja se međutim neće odnositi na hrvatske građane koji su i prije integracije legalno radili u EU.
Prema procjenama stručnjaka, Hrvatska bi mogla dobiti dvije godine tranzicijskog perioda, uz postupno povećanje slobode radnika, a može pregovarati i o klauzuli mirovanja, koja kaže da pristup tržištima rada starih država članica ne može biti restriktivniji nego što je bio u trenutku pristupanja. U pregovorima bi se mogla izboriti i primjena "pravila o prednosti Zajednice", kojom se poslodavci starih članica obvezuju dati prednost radnicima iz zemalja pristupnica u odnosu na ostale zemlje izvan EU.
S druge strane, zemlje kojima su uvedena ograničenja mogu odgovoriti istom mjerom te uvesti ograničenja kretanja radnika prema onim starim zemljama članicama koje su to učinile njima, što su u prošlom valu proširenja i učinile Mađarska, Poljska i Slovenija.
U prilog Hrvatskoj mogla bi ići i činjenica da je kretanje radne snage nakon proširenja bilo manje od očekivanog, a danas državljani novih članica čine samo jedan posto radno sposobnih u starim članicama. Nekim zemljama je najvažniji razlog za ograničenje zaštita svojih socijalnih sustava te strah da će radnici iz novih članica iscrpiti financijske izvore namijenjene za socijalne pogodnosti, što se također pokazalo neopravdanim strahovanjem, pogotovo na primjeru Švedske.
Olakotne okolnosti za Hrvatsku mogli bi biti i pozitivni trendovi na tržištu rada zemalja koje su imale politiku otvorenih vrate te s druge strane negativni onih zemalja s ograničenjima, gdje je povećan broj neprijavljenih radnika te rada na crno.
Iako je emigracija iz Hrvatske još uvijek značajna, s gospodarskim napretkom i poboljšanjem standarda manje hrvatskih radnika odlazi u zemlje EU. Direktor grupe SELECTIO, tvrtke za upravljanje ljudskim resursima, Nenad Bakić tvrdi da ljude na odlazak u inozemstvo motivira prvenstveno razvoj karijere i profesionalno usavršavanje te mogućnost rada u velikim sustavima na najzahtjevnijim poslovima.
Međutim, približavanjem i pristupanjem EU Hrvatska postaje atraktivna za zapošljavanje stranaca, posebno iz ekonomski manje razvijenih zemalja, a prema Zakonu o strancima svi strani državljani na radu u Hrvatskoj moraju imati radnu dozvolu, kojih je ove godine izdano 1.037.
Najviše stranaca bilo je zaposleno u građevinarstvu, znanosti i obrazovanju, turizmu i zdravstvu, a procjenjuje se da su potrebe za stranim radnicima znatno veće te da njihov realan broj u Hrvatskoj iznosi 10.000.
(T.N.)
Izvor:
Jutarnji list
