U današnjim radnim uvjetima sve je više ljudi koji sagorijevaju na poslu, a istraživanja pokazuju da je među njima najviše onih kojima je profesionalni život bio mnogo važniji od privatnog.
Tipične žrtve burnout sindroma godinama su se na svojem radnom mjestu angažirale daleko iznad prosjeka, stalno su bile zatrpane obavezama i u vječnoj trci s vremenom te su sve su imale pod kontrolom. Takve osobe su se uvijek oslanjale samo na vlastite snage te su svim zahtjevima željele udovoljiti savršeno i ispravno.
Unatoč velikoj želji, negativne posljedice pretjeranog entuzijazma, neuvažavanja vlastitih psihofizičkih granica i nagomilanog stresa polako su štetile organizmu te su tako radoholičari počeli ostvarivati prosječna i ispod prosječna radna postignuća.
Tada kod takvih osoba slijedi osjećaj neuspješnosti, krivnje i nemoći, te postaju naglašeno frustrirane, a u kasnijoj fazi, apatične, pa i depresivne. Gube interes za posao, izoliraju se od drugih ljudi na profesionalnom i privatnom planu te se povlače u sebe. Prema suradnicima i klijentima negativno su raspoloženi i cinični, a vrlo često i agresivni, povećava se broj dana bolovanja jer imaju stalne glavobolje, problema sa želucem ili leđima te ih muči nesanica.
Burnout sindrom nastaje, prvenstveno, kao posljedica previsokih i nerealnih profesionalnih ciljeva te pretjeranog angažiranja na radnome mjestu, ali i nagomilanog stresa, stalne užurbanosti, loše emocionalne klime, straha od gubitka posla te ostalih problema vezanih za radno mjesto.
Budući da burnout sindrom predstavlja ozbiljan problem takve su i posljedice sagorijevanja na poslu, a osim što su stalno umorne, bezvoljne i razdražene, žrtve burnout sindroma sklone su socijalnoj izolaciji te ovisnostima o alkoholu ili tabletama, a moguće je i obolijevanje od različitih psihosomatskih bolesti.
Među žrtvama burnout sindroma najbrojniji su srednje i visokopozicionirani menadžeri, direktori i poduzetnici, liječnici i ostali zaposleni u socijalnim i zdravstvenim ustanovama, a riječ je uglavnom o muškarcima u dobi od 35 do 50 godina. U posljednje je vrijeme sve više žena i mlađih osoba, a klasičnim se žrtvama sagorijevanja s istim simptomima pridružuje i sve veći broj onih koji su donedavno bili pošteđeni, "obični" zaposlenici u uredima, posebno bankama i osiguravajućim društvima.
Simptome sagorijevanja trebalo bi uvažiti i prihvatiti kao ozbiljne, ali dobrodošle signale da se u životu nešto mora poduzeti i promijeniti. Prvenstveno bi se trebala prihvatiti činjenica da svatko ima svoje psihofizičke granice, a potom preispitati te uskladiti vlastite profesionalne ciljeve s individualnim sposobnostima i mogućnostima.
Nakon završetka radnog dana vrijeme bi se trebalo posvetiti obitelji, prijateljima, samom sebi te pronaći dovoljno slobodnog vremena za odmor. U najozbiljnijim slučajevima sagorijevanja ugroženima se savjetuje psihoterapija te duži odmor, a ako i to ne daje rezultate, valja razmišljati o promjeni posla.
(T.N.)
Izvor:
Poslovni dnevnik
