Unatoč brojci od 300.000 nezaposlenih, ključnim hrvatskim industrijama, poput brodogradnje, turizma i graditeljstva osjetno nedostaje radne snage.
Zanimanja koja danas Hrvatskoj nedostaju su brodomonteri, brodozavarivači, tesari, zidari, kuhari, konobari i drugi turistički djelatnici. No, najviše nedostaje radnika koji znaju raditi s visokim tehnologijama, te onih koji imaju takozvane "meke vještine" poput prilagodbe novom radnom mjestu, radnim uvjetima i novom poslodavcu.
Stručnjaci tvrde kako su hrvatski radnici neobrazovni i nekonkurentni, ali upravo su takvi i radnici koje svake godine uvozimo, pogotovo KV i NKV radnici koji u zemljama istočnog bloka zarađuju svega 200-tinjak eura. Upravo njima, hrvatske se plaće i uvjeti rada u građevini, brodogradnji te turizmu čine gotovo idealnima.
Uvoz radne snage u Hrvatsku uređen je Zakonom o zapošljavanju stranaca, a to operativno znači provedbu mjera politike tržišta rada kojima se nastoji štititi domaća ponuda radne snage u razumnim granicama. Prošle je godine, naime, ukupna kvota iznosila 1.837 radnih dozvola, od čega se 800 odnosilo na produljenje, a kvota za novozaposlene strance iznosila je 1.037 dozvola.
Ove je godine ukupna kvota povećana za dva i pol puta, što znači da će se tijekom godine omogućiti zaposlenje za ukupno 4.613 stranih radnika. Od toga će se produljiti dvije tisuće dozvola radnicima koji već rade u Hrvatskoj, a nova zapošljavanja dozvolit će se za 2.613 radnika.
A kome sve Hrvatska izdaje radne dozvole? Prema podacima Strategije migracijske politike za 2006./2007. godinu, zaključno sa 30. studenim 2005., u Hrvatskoj je bilo registrirano 10.163 stranaca s urednim radnim dozvolama. Od toga su tek dvojica imala doktorat, a osmorica magisterij. Njih 1.752 imalo je visoku stručnu spremu, a višu 238. Čak 5.356 stranaca imalo je srednju stručnu spremu, a njih 2.807 ni to.
Prema ovim podacima, ispada da Hrvatska uvozi neobrazovanu i ostarjelu radnu snagu. Pitanje koje se samo po sebi nameće je, zašto? Jedan od bi mogao biti da naši građani ne žele raditi teške fizičke poslove.
Državna tajnica za rad Vera Babić smatra kako je "to samo dio istine" te dodaje da se bez obzira na nominalni broj nezaposlenih ponuda i potražnja ne mogu uvijek podudariti, a poslovi o kojima govorimo najčešće obuhvaćaju i određena ograničenja pa se čovjeka da obavi neki posao zaista može naći samo među strancima.
Babić napominje kako se Hrvatska otvara prema radnicima iz Europske unije, a strah zbog radnika iz Rumunjske i Bugarske nije opravdan.
"Tržište rada prije toga treba primjereno urediti da se izbjegne dumping jedinične cijene rada. Treba osigurati mehanizme da svi radnici koji rade u Hrvatskoj, ali i njihove obitelji, ostvaruju istu razinu primanja, plaćaju iste doprinose, te imaju isti pristup socijalnim davanjima. Po ulasku u EU ograničenja pri uvozu radnika postojat će samo za one zemlje koje nisu članice Unije, a za njih će se i dalje izdavati kvote", zaključuje Babić.
S tim se slaže i Mario Švigir, ekonomski savjetnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
"S obzirom na činjenicu da jezik za stanovnike zemalja koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije nije barijera radu u Hrvatskoj, svi smo zamjenjivi u smislu poslova i cijene rada. Kako bi se zaustavila erozija uvjeta i cijena rada, moraju se definirati neki standardi rada i minimalna cijena rada u zemlji kako za nas, tako i za radnike migrante", ističe Švigir.
"Kako slobodu kretanja radnika i zapošljavanja prati i prenosivost socijalnih prava, to može očekivati i Hrvatska, ali će se to morati sagledati u svjetlu činjenice da su svi socijalni sustavi, pa tako i hrvatski, teško financijski održivi", zaključio je Švigir.
(V.K.)
Izvor:
Poslovni dnevnik
