U proteklih nekoliko godina hrvatsko gospodarstvo zahvatio je val pomlađivanja. Sve više vlasnika tvrtki na vodeća mjesta odlučuje staviti mlade ljude pune energije koji su prošli suvremenu edukaciju i govore strane jezike.
Neka istraživanja pokazuju da prosječan hrvatski menadžer ima samo 39 godina, a rijetko koja kompanija među vlastitim prednostima ne ističe mladu menadžersku strukturu.
Čini se da je srednjoj i starijoj generaciji odzvonilo, što se zapravo uklapa u trend koji vlada na čitavom tržištu rada, a kad su u pitanju pozicije na kojima se odlučuje, argumenti za odabir mlađih kandidata ulaze nerijetko u domenu politike.
"Favoriziranje mlađih menadžera koje se događa u zadnjih nekoliko godina rezultat je naše nestrpljivosti u težnji za promjenama, ali i zasićenja starim licima. Za mlade se generalno smatra da predstavljaju promjene, a oni koji su dulje u sustavu predstavljaju kontinuitet", smatra Velimir Srića, redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i gostujući profesor na UCLA-i u Los Angelesu.
Iako priznaje da bi za jedan dio menadžera sigurno bilo dobro da napuste čelne pozicije, Srića isto tako kaže da bi neke zapravo bila velika šteta po sili zakona potjerati u mirovinu jer su još vrlo korisni.
Ekonomski analitičar Dražen Kalogjera slaže se da godine nisu presudne za dobrog menadžera, za razliku od poduzetnika.
Fikreta Bahtijarević-Šiber u svojoj knjizi "Menadžment ljudskih potencijala" dob stavlja pri kraju ljestvice kad je u pitanju prosječna valjanost različitih prediktora za uspješnost na poslu.
Na prvo mjesto stavlja testove mentalnih sposobnosti, zatim pokusni rok, životopis, preporuke, iskustvo, dok se uspjeh na studiju, količina obrazovanja, interes i dob nalaze pri kraju ljestvice.
Prema njezinim uputama, uspješni menadžer mora imati sposobnost rada s različitim ljudima, potrebu da postiže rezultate i uspjeh, rano iskustvo vođenja, iskustvo rada na mnogim funkcijama.
Goran Marić, bivši nogometni sudac i redoviti predavač na Zagrebačkoj školi za menadžment u turizmu nedavno je u medijima slikovito pojasnio razliku strukture pogrešaka kod starijih i mladih menadžera.
Stariji su iskusniji i bolje poznaju poslovne aktivnosti, ali zbog slabijeg obrazovanja te s navikama i mentalitetom izgrađenima u socijalističkim okvirima najčešće griješe u loše organiziranom vremenu i postaju svojevrsni "gutači" vremena.
Kad su u pitanju mladi menadžeri, oni najčešće griješe jer misle da sve znaju, žele svima pokazati da su glavni, žele sve promijeniti i pokazati da ništa nije valjalo prije njih.
Zbog nedovoljnog poznavanja zaposlenika i njihovih sposobnosti griješe u dodjeljivanju ovlasti i odgovornosti drugima, naglo pristupaju reorganizaciji, ne vole odgovornost, ali ishitreno odlučuju preuzimajući velike rizike.
Zanimljivo je da menadžeri u Americi nekoliko godina prije mirovine odabiru svoje nasljednike koje polako uvode u posao, što kod nas nije praksa, najvećim dijelom zbog taštine zbog koje ne samo da ne žele priznati da im je karijera na zalasku, već smatraju da su nezamjenljivi.
(A.T.)
Izvor:
Poslovni dnevnik
