Plaće suradnika često su predmet beskrajnih razgovora, a rijetki su oni koji barem jednom nisu sudjelovali u razgovoru u kojem je glavna tema bila "plaće ostalih suradnika".
Iako je ljudima zanimljivo pročitati koliko zarađuju poznati, ono što većinu zapravo istinski zanima jest koliko zarađuju njihovi suradnici. Međutim, plaće su danas ostale možda posljednji poslovni tabu, stvar o kojoj se ne govori i o kojoj je prema bontonu nepristojno govoriti.
Američka psihologinja Dorothy Rowe u svojoj knjizi objašnjava kako je zapravo "opasno govoriti o plaćama". Rowe naima kaže kako vam s jedne strane ljudi mogu zavidjeti, što je katastrofa, dok vas s druge strane mogu žaliti, što je još gore.
Predavačica poslovnog bontona na Lifestyle akademiji u Zagrebu, Biserka Rajković Salata ističe kako u našem društvu postoji određeni sram osoba koje maje zarađuju.
"Parametri su se potpuno poremetili jer nikoga tko pošteno zarađuje svoju plaću, ma kolika ona bila, ne smije biti sram. Osnovno pravilo bontona je da je o plaćama nepristojno govoriti i nepristojno je pitati. Plaće spadaju u privatne stvari, i to je kao da neku osobu pitate bilo što drugo što je privatne naravi. To što netko želi znati koliko drugi zarađuju, ne daje mu za pravo da takva pitanja postavlja – ističe Rajković Salata.
U javnom sektoru, odnosno državnim službama stvar je manje-više čista jer su plaće na takvim radnim mjestima uglavnom podjednake, propisane općim normama, prosjecima i koeficijentima, tako da razlike u plaćama među djelatnicima koji obavljaju isti posao nisu velike. To se opet razlikuje među funkcijama koje pojedini zaposlenici imaju, ali obični službenici imaju gotovo jednake plaće, pa je interes koliko zarađuju ostali kolege manji nego u privatnom sektoru.
S druge strane u privatnom sektoru se oko plaća stalno vrte neke misterije, pa čak i na najmanje plaćenim poslovima. Koliko god šutjeli o svojim plaćama, uvijek će biti "kuloarskih" priča po hodnicima i na kavama o tome koliko netko zarađuje. To je dio priče koji u poslovnoj praksi mogu izazvati gomilu problema.
Pored bontona, otkrivanje ili neotkrivanje plaća ima dodatni element. Nečija plaća često zna biti uzrok gnjeva ostalih suradnika kada do njih dođe informacija koliko zarađuje netko drugi tko radi isti ili sličan posao, što uglavnom dovodi do svađa.
Sociolog Igor Filajdić objašnjava kako su ljudi kroz iskustvo došli do toga da je najbolje ništa ne znati o tuđim plaćama i koliko tko zarađuje, jer kada nema mogućnosti usporedbe s kolegama, onda je manje nezadovoljstva. Međutim, Filajdić dodaje kako je pitanje plaća manje važno, već je važnije da tvrtke imaju pravedan sustav nagrađivanja.
Pitanje trebamo li znati koliko zarađuju naši suradnici ostat će sigurno vječno neodgovoreno jer s jedne strane saznanje da netko zarađuje više od vas iako ne obavlja dobro svoj posao, može biti vrlo demotivirajuće.
Razgovor o plaćama smatra se i kulturološkim pitanjem jer se u nekim zemljama poput SAD-a vrlo otvoreno govori o plaćama, bonusima i stimulacijama.
Amerikanci su najskloniji već na prvom razgovoru s nekim pričati o svojoj plaći, ali isto tako će vas zaskočiti pitanjem koliko vi zarađujete.
U jednom istraživanju o ovoj temi bankarski menadžer Barclay banke ispričao je da se u SAD-u susreo upravo s time da su svi jedva čekali da kažu nešto o zaradi.
"Praksa je pokazala da je transparentnost zarada najveća u skandinavskim zemljama. Norveška i Švedska na Internet stavljaju podatke o poreznim prijavama. Radna atmosfera kod njih prilično se razlikuje od one u ostalim europskim zemljama. Njihove velike tvrtke jednom godišnje imaju evaluacijski dan kada svi zaposlenici ocjenjuju rad ostalih, a bonusi se određuju prema ocjenama koje im daju ostali kolege u pet kategorija: koliko je opušteno raditi s nekim, koliko je kolegijalan, kakvo mu je znanje o poslu, koliko su točni u poslu i što su postigli".
(V.K.)
Izvor:
Jutarnji list
