Mnoge osobe maštaju o tome da jednog dana postanu vođe. Međutim, za većinu njih to ostaje tek neostvareni san jer misle da se vođe rađaju, a ne stvaraju.
Prema njihovom mišljenju osobe koje predvode društvene promjene i promjene na radnom mjestu uglavnom potječu iz neke "određene obiteljske loze", imaju već unaprijed stečeni ugled ili predstavljaju određenu prijetnju.
Međutim, rezultati istraživanja sa London School of Economics sugeriraju kako se vođe rijetko zapravo "rađaju". Umjesto toga, vođe su osobe koje su u određenom trenutku odlučile preuzeti rizik i voditi proces kada se to od njih najviše očekivalo.
To potvrđuje i raniju teoriju mislioca umijeća vođenja Bernarda Bassa koji je istaknuo kako umijeće vođenja prvenstveno ovisi o situaciji te da svatko pod određenim uvjetima može biti uspješan vođa.
Iako se vođa ne postaje od rođenja, a korijeni iz uglednih obitelji nisu preduvjet, neke su osobe pokrenule velike promjene nerijetko zahvaljujući pravu prvorodstva, što se ponekad zna dovoditi u vezu s uspjehom u karijeri pa tako i s umijećem vođenja.
Tradicionalno je vjerovanje da se s određenim vještinama vođenja ljudi rađaju te da se dio voditeljskog umijeća krije i u "onom sretnom genetskom zapisu". Međutim, kada su istraživači uspoređivali rezultate testova inteligencije i karakternih osobnosti, nisu otkrili ništa specifično po čemu bi se razlikovati uspješni od neuspješnih vođa. Čak nisu primijetili niti značajnije razlike u ponašanju.
Pokazalo se da se vođe prema promatranim parametrima po ničemu ne razlikuju od ostalih osoba, već da se njihova probojnost dogodila u trenutku kada su trebali pokazati izrazite fizičke ili psihičke sposobnosti. Čak štoviše, neki od najvećih svjetskih vođa u određenom su trenutku svog života bili doživljavani i kao potpuno obični ljudi. Međutim, svatko je od njih postao vođa zato jer je odlučio voditi.
Vođe su često jedva i jedinstvene, a na koncu niti ne moraju biti. Ponovimo, s voditeljskim vještinama se ne rađa niti su nasljedne – to su vještine koje sami odlučite razvijati. Zato vođama postaju svi oni odvažni koji u presuđujućem trenutku donesu glavnu odluku.
Razmotrimo li neke od najpoznatijih svjetskih vođa, primjećujemo kako se ova hipoteza potvrđuje u mnogo slučajeva. Uzmimo primjerice Henrya Forda, koji ne samo da je unio revoluciju u industrijsku proizvodnju, već je imao toliki utjecaj na gospodarstvo 20. stoljeća tako da se za masovnu proizvodnju na traci i danas upotrebljava pojam "fordizam".
Inače, njegovi su roditelji bili siromašni engleski migranti, koji su u Ameriku došli u potrazi za boljim životom. Rođen na seoskom gospodarstvu u Michiganu, Ford je lako mogao i ostati u poljoprivredi, ali su njegovu maštu više privlačili strojevi.
Kao dijete, Ford je dosta bio vezan uz majku nakon čije se prerane smrti, povukao u sebe i nije pokazivao nikakvo zanimanje za obiteljski posao. Na početku svoje karijere radio je kao pripravnik u mnogim mehaničarskim radionicama, a nije se ičim isticao – niti pravom prvorodstva, niti društvenim statusom, a pogotovo nije imao posebnih obilježja.
Ali kada je odlučio voditi, postao je nedvojbeno jedan od najvećih korporativnih vođa koje je svijet ikada vidio te ostavio značajan doprinos u autoindustriji.
U današnjem dinamičnom svijetu, ljudima su više nego ikada potrebni vođe i to u svim sektorima. Stoga je potrebno neprestano davati ljudima oko sebe podršku jer možda upravo netko od njih ima viziju koja predstavlja boljitak sva cijelo društvo, a nema hrabrosti povesti promjene. (V.K.)
Izvor:
Forbes
