Share
Tweet
Share
Pošalji prijatelju

Nakon vala otkaza, preostali zaposlenici osjećaju krivnju

Psiholozi objašnjavaju da se zaposlenici koji ne dobiju otkaz nose s "krivnjom preživjelih, "zavišću preživjelih" i emotivnom zarazom, a takvi osjećaji prevladavaju za svake recesije

Kada tvrtka krene otpuštati radnike, oni koji u tom procesu zadrže svoje radno mjesto mogu osjetiti olakšanje. No, s druge strane, mogu se osjećati i toliko loše da skoro požele da ni oni tamo više ne rade. Međutim, budući da je gubitak sigurnih primanja u vrijeme recesije itekako stresan, oni koji uspiju zadržati posao nesumnjivo se nalaze u boljem položaju od svojih otpuštenih kolega.

No, promatrati kolege kako spremaju svoje stvari i odlaze – i suočavati se s krivnjom da to niste vi, strepnjom da bi mogli biti idući, iscrpljenošću zbog dodatnog posla koji morate preuzeti, pa čak i zavišću prema onima koji su uspjeli napustiti takvu sumornu okolinu – nije baš neki razlog za slavlje.

Kome je do veselja?
"Tvrtke često koriste riječ 'pogođeni' za one zaposlenike koji su dobili otkaz – čime impliciraju da ljudi koji ostaju to nisu", kaže Joel Brockner, socijalni psiholog i profesor menadžmenta na Poslovnoj školi Sveučilišta Columbia. "Oni su itekako pogođeni", naglašava.

Kakav je osjećaj biti među "sretnicima" koji su zadržali svoj posao? "To je depresivno", ističe jedan istraživač tržišta iz New Yorka, koji je nedavno gledao kako se gasi cijeli jedan odjel njegove tvrtke. "Kada uđete u ured prvo što primijetite je potpuna tišina, atmosfera je potpuno drugačija."

"Kada čujete da je netko promaknut želite mu čestitati, ali onda shvatite da je promaknut zato što je dvoje ljudi iz tog odjela dobilo otkaz, a ta je osoba ostala zato jer je poslodavcu bila 'jeftinija'. Iako će vam ljudi reći da bi trebali biti sretni jer barem imate posao, nisam baš siguran koliko sam sretan. I zato se osjećam sebično", dodaje.

Unatoč naporu rezultati su slabiji
Termini kojima se koriste psiholozi kako bi objasnili ove osjećaje uključuju "krivnju preživjelih" (zašto on, a ne ja?), "zavist preživjelih" (razmišljanje da bi i vama bilo bolje da ste otišli) te emotivnu zarazu (tendencija preuzimanja osjećaja potištenosti i očaja od otpuštenih kolega). Ljudi se s ovim osjećajima susreću za svake recesije, no kako se val otkaza širi, doživljava ih sve više ljudi.

Posljedice na radno mjesto mogu biti štetne i dugotrajne. Istraživanja pokazuju da se smanjen angažman te smanjena produktivnost – čak i kada ljudi ulažu više napora – mogu protegnuti na veći dio godine nakon otkaza. Posebno u situacijama kada proces otpuštanja nije izveden primjereno – kao u onim slučajevima u kojima su zaposlenici naprasno ispraćeni do vrata tvrtke – zaposlenici mogu postati dekoncentrirani i rigidni u pristupu poslu.

Naknadni odlasci
"Iako tvrtke u recesiji trebaju inovacije i kreativnost kako bi proizvele nove proizvode i došle do novog izvora prihoda, ljudi postaju zaokupljeni samima sobom", kaže Wayne Cascio, profesor menadžmenta na Sveučilištu Colorado. "Obično kažu da se ne žele previše isticati, jer ne žele dobiti otkaz", ističe Cascio.

Nakon što tvrtka završi s planiranim otpuštanjima, dio preostalih zaposlenika može odlučiti otići iz tvrtke. To pak predstavlja dodatni rizik za destabilizaciju ionako narušene atmosfere. Istraživanje koja su proveli Charlie Trevor i Anthony Nyberg sa Sveučilišta Winsconsin-Madison pokazalo je da se tvrtke koje su odlučile otpustiti veliki broj zaposlenika, nakon toga suočavaju sa stopom odlazaka od 13 posto na godišnjoj razini. S druge strane, tvrtke koje nisu značajnije otpuštale svoje radnike suočavaju se s godišnjom stopom odlazaka od 10,4 posto.

"Često odlaze najbolji menadžeri", kaže Kim Cameron, profesorica menadžmenta i organizacije na Poslovnoj školi Sveučilišta Michigan. "Oni se ionako nalaze u najpovoljnijem položaju na tržištu, pa stoga i odlučuju otići od poslodavaca koji nije znao ili htio spasiti što je moguće više radnih mjesta."

Tvrtke, s druge strane, često mogu biti "nesvjesne" posljedica svojih odluka. Joel Brockner navodi kako je razgovarao s izvršnim direktorom u jednoj od vodećih američkih banaka, pri čemu je ovaj bio vrlo ponosan na visoke otpremnine koje su davali zaposlenicima. "Rekao sam mu da je to sjajno, ali nakon što sam ga upitao što čine za ljude koji ostaju, naš razgovor je završio". Tjeskoba možda i postoji, ali o njoj nitko nije spreman razgovarati.

Potrebna pomoć
A upravo je to ono što bi trebalo činiti, tvrde stručnjaci – uključujući i otpuštene suradnike. Naime, ljudi koji izgube posao često se osjećaju odbačeno i isključeno, a suradnici koji zadrže posao i koji prolaze kroz svoja unutarnja previranja upravo se tako i ponašaju prema njima.

"Većina ne kaže ništa, kao da vas se boji", kaže Damian Birkel, savjetnik za razvoj karijere. "Ako netko uskoči i ponudi bilo kakvu vrstu podrške tijekom tog, za vas, najtežeg razdoblja – to je čin hrabrosti", naglašava.

Hrabro i značajno. "Naše samopouzdanje se, u ovoj zapadnjačkoj kulturi, temelji na našoj poslovnoj uspješnosti, pa nakon što dobijete otkaz, to je kao da vam netko iščupa temelje vašeg života", tumači psihologinja Lynn Joseph. Pokazati razumijevanje, razgovarati, saslušati ili odvesti na ručak otpuštenog suradnika, itekako koristi osobi kojoj je "slika o samoj sebi raznesena", tvrdi Joseph. Istovremeno, može pomoći i vama, da se prisjetite koliko bi trenutna situacija u nekoj drugoj priči mogla biti gora. (T. B.)

Izvor:
Time

MojPosao koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda stranice slažete se sa korištenjem kolačića o kojima možete pročitati više.