Upravljati sobom dolazi prije upravljanja drugima
Jeste li i Vi od onih kojima nad glavom "vise" histerični menadžeri? Oni čiji poziv znači sad-i-odmah-ako-ne-i-jučer, dok ih potiho opisujete bliskim osobama kao totalno kaotične osobe koje "ne znaju gdje udaraju"? Niste li i sami promislili kako nisu u stanju upravljati niti sobom, a kamoli drugima?
Ili ste se i sami prepoznali u ovom opisu?
Kada bi trebali navesti jednu jedinu stvar koja strahovito nedostaje menadžerima, to bi bio nedostatak vremena. Vrijeme je konstantno opterećenje, a ne resurs kojim pažljivo gospodare – tihi teret koji stalno pritišće krhka menadžerska ramena. Nemaju vremena za razmišljanje, potrebna im je akcija, nemaju vremena za ljude, potrebni su im rezultati, nemaju vremena za obitelj, moraju stvarati za nju, nedostaje im vrijeme za promišljanje sebe (a bolje i da se ne promišljaju previše).
Uvijek je zato zanimljivo gledati što se može dogoditi kada takve osobe dovedete u situaciju da se na trenutak odmaknu od dnevnih obveza i pritisaka, kao što se i meni dogodi kada ih okupim na dvodnevnim treninzima, na primjer.
Prvi dan uvijek nekako slično izgleda: obavezno moram napomenuti da se mobiteli trebaju ugasiti, a pet minuta prije planirane pauze primjetna je nervoza – samo zato da bi se opet mogli upaliti. Pauza za ručak obično prođe u telefonskim razgovorima, a pred kraj dana već izgledaju izmučeno samo zato što konstantno razmišljaju o tome što se događa u uredu dok njih nema. Sudjelovanje u raspravi im je nekako nekoncentrirano, dok u rukama vrte smartphone-ove pregledavajući prispjele poruke elektroničke pošte.
Drugi dan situacija obično izgleda malo bolje. Nekako se pomire sa svojom teškom sudbinom izostanka s posla. Da, pod pritiskom su. Da, teško je izostati iz ureda dan-dva. Da, puno se toga može dogoditi dok ih nema. No, da jesu li uopće svjesni što se "tamo" događalo? Jesu li išta iole pridonijeli svojim javljanjem? Najvjerojatnije, ništa. Osim što su jasno iskazali svoju tipičnu neproduktivnu užurbanost.
Kako ona izgleda? Sigurno i sami možete pridodati nekoliko simptoma: ovisnost o mobitelu, stalna potreba "skidanja" poruka elektroničke pošte, možda čak i poruka s društvenih mreža, zvanje ureda u pravilnim vremenskim razmacima, žurba prema liftu i parkiranom autu kako bi se što prije stiglo do ureda, nervozno parkiranje i naglo otvaranje vrata (Ups! Stupić...). Pozdrav osobi na porti, nervozno višestruko pritiskivanje dugmeta za poziv lifta i nervozno cupkanje dok se isti penje prema gore kat-po-kat-najsporije-što može. Ovako sam i sama izgledala (uključivo i stupić, no što je ogrebotina na autu spram sveg horora koji je mogao nastati u uredu dok ja nisam tamo).
Prepoznajete li sebe? Koje su posljedice? Brzi gubitak pažnje, nerazvijene komunikacijske vještine, visoka razina stresa, stalno fokusiranje na detalje koji su svima drugima nevažni, neodrživost odnosa (i poslovnih i privatnih) i pad vlastite efektivnosti, zar ne?
Što je potrebno napraviti? Kao prvo, usporiti. A onda se baciti na pravi zadatak: naučiti upravljati sobom, i upravljati sobom u vremenu. U trenutku kada postanete svjesniji sebe, užurbanost će se smanjiti. U procesu coachinga, ovo je obično trenutak kada se i klijent otvori i počne govoriti o onome što mu je uistinu važno. Zašto rade to što rade? Kako se odnose prema svojoj obitelji? Što vole raditi? Gdje žele biti za godinu dana? Polako onda nestaju i bore mrštenja, napetost tijela, cupkanje nogom i nepovezanost u razgovoru.
Uprave pred menadžere stavljaju fiksne planove, očekivanja, tržišne trendove i pokazatelje: malo tko ih pita kakvi bi trebali biti. A da bi uistinu bili efektivni, lideri i menadžeri trebaju prvo razumjeti sebe. Odvojiti vrijeme potrebno za promišljanje: sebe, svojih uloga, načina rada, pretpostavki i života u cijelosti. Ma koliko to korporativni život ne dozvoljavao, potrebno je biti svjestan sebe, a manje primjenjivati modele ili tehnike koje netko drugi preporuča.
Sami, ili uz pomoć coacha, pokušajte prvo upravljati sobom. Nije vaš posao samo upravljanje vrijednim resursima tvrtke: pa sami sebi ste najvrjedniji resurs. Zato još jednom promislite o važnosti ravnoteže privatnog i poslovnog. Još nešto: ne znate li upravljati sobom, vjerujte mi na riječ, to se primjećuje. I to jako.
