Share
Tweet
Share
Pošalji prijatelju

Net generacija – postoji li uopće?

Tamo gdje bi njihovi roditelji objavili esej, mladi objavljuju YouTube video klipove

Naziva ih se net generacijom, milenijalcima, generacijom Y ili digitalnim domorodcima. Kako god nazivali ovu grupu mladih – rođenih između 1980. i 2000. – obrazovni i marketinški stručnjaci te kreatori politike, slažu se da je na temeljima tehnologije nastala nova generacija studenata, potrošača, ali i ostalih građana koji gledaju svijet kroz drugačije naočale. Odrastanje uz internet, kažu, izmijenilo je način na koji ta generacija pristupa obrazovanju, poslu i politici.

U svojoj knjizi iz 2008., "Born Digital", John Palfrey i Urs Gasser iz Berkam centra na Harvard Law School, objasnili su da ta mlada generacija, za razliku od starijih, nije morala ponovno učiti kako "živjeti u tom novom, digitalnom svijetu, jer oni u tom svijetu žive od svog rođenja". Taj dvojac objašnjava da mladi vole upotrebljavati novi, digitalni način izražavanja: tamo gdje bi njihovi roditelji, primjerice, objavili esej, mladi objavljuju YouTube video klipove.

Obrazovni sustav je davno kreiran
Anegdote poput ove upotrjebljavaju se kako bi se obrazovni sustav podsjetilo na potrebu prilagodbe ovim, računalno iskusnim učenicima i studentima, koji se znatno razlikuju od prijašnjih generacija: primjerice oni bi radije da profesori svoje rasprave o gradivu prenesu na Facebook, jer se mladi tamo osjećaju opuštenije.

"Studenti su se drastično promijenili. Današnji studenti nisu osobe za koje je tradicionalni obrazovni sustav prvenstveno bio kreiran", tumači Marc Prensky u knjizi iz 2001., "Digital Natives, Digital Immigrants".

U međuvremenu, uskočili su gurui menadžmenta kako bi poslodavce uputili, na koji se način nositi s novim generacijskim zahtjevima – za suradnjom, radije nego za "zapovijedi-i-kontroliraj" načinom upravljanja, te za stalnim davanjem povratnih informacija.

Nisu svi sveznalice
Međutim, ne misle svi da je na ovaj način potrebno generalizirati cijelu jednu generaciju. "Ovo je uglavnom argumentirano na pogrešan način. Kao da naša djeca posjeduju nekakve posebne digitalne vještine i razumiju nešto više od nas, profesora – te ih mi moramo dostizati", primjećuje Siva Vaidhyanathan, profesor medijski znanosti na Sveučilištu Virginia.

Pionir u upotrebi novih medija u svojim kulturološko antropološkim kolegijima na Kansas State University, Michael Wesch, također je skeptičan. Ističe da su mnogi njegovi novi studenti savršeno upoznati s novim digitalnim alatima kojima se svakodnevno služe, posebice onima koji imaju društveni i politički potencijal. Međutim, samo se manji dio studenata može zaista smatrati pravim digitalnim domorodcima. Ostatak nije ništa više ili manje vješt u rukovanju tehnologijom, od "običnih" ljudi.

Grupa akademika je 2008. godine, u Biritish Journal of Education Technology, pokušala srušiti mit o digitalnim domorodcima, objašnjavajući kako bi "među digitalnim domorodcima moglo biti jednako mnogo raznolikosti, kao i među samim generacijama". Upozorili su kako bi razvoj ideje o novoj generaciji, koja stječe znanje na drugačiji način, mogla biti kontra produktivna za obrazovni sustav, zato jer se generaliziranjem "ne zamjećuju kognitivne razlike među različitim dobnim skupinama, kao niti među osobama iz iste dobne skupine". Ukratko, mladi nemaju drugačiji mozak koji bi drugačije pristupao obrazovanju i poslu.

Od politike do aktivizma
No, što je s politikom i idejom prema kojoj će mladi, zahvaljujući internetu, postati odgovorniji građani, jer će pomoću tehnologije češće i učinkovitije progovarati o društvenim temama i temeljitije proučavati postupke svojih vlada? Primjera je mnogo, od internet kampanje Baracka Obame, do pojave aktivizma na Twitteru. Trogodišnja studija američke zaklade MacArthur, pokazala je da je količina vremena provedenog na internetu, ključna za stjecanje društvenih i tehničkih vještina, koje su mladima potrebne kako bi bili konkurentni u digitalnom dobu. Međutim, svaka rasprava o "digitalnim građanima" naišla je na jednake poteškoće kao i ona o digitalnim domorodcima: u toj je grupi previše ekonomskih, geografskih, i demografskih različitosti za neku, iole značajnu generalizaciju.

Konačno, nemaju svi rođeni između 1980. i 2000. godine pristup digitalnoj tehnologiji, posebice oni u zemljama u razvoju. Istina je da internet pruža mogućnosti za iskazivanje drugačijeg političkog stajališta osobama koje žive pod represivnim vladajućim sustavima, ali ti su sustavi jednako tako skloni nadzoru interneta. U pojedinim slučajevima, vlade nameću i svoja pravila koja stanovnici moraju prihvatiti: činite što želite na internetu, sve dok se držite dalje od politike.

Aktivizam ili mlitavizam?
Međutim, pretjerani aktivizam mladih na internetu može izgledati i površno. Naime, bilo koji tinejdžer se na Facebooku može pridružiti grupi koja podupire opoziciju u Iranu ili osamostaljenje Tibeta, ali se takav angažman može smatrati i površnim. Nedavna studija koju je proveo američki Pew Research Centar pokazuje da su mladi između 18 i 24 godine, od svih dobnih skupina, najmanje spremni poslati e-mail poruku nekom državniku ili se odlučiti na političku donaciju. Ali kada se govori o širenja političkih vijesti putem interneta ili političkim raspravama na društvenim mrežama, mladi u toj dobi prednjače pred svim ostalim skupinama.

Umjesto da se uistinu politički angažiraju, izgleda da oni zapravo samo žele podijeliti stavove sa svojim vršnjacima. No, ako se smatra da digitalni domorodci uče i rade na drugačiji način, onda možda i društveno-politički aktivizam dobiva novo lice. (V. K.)

Izvor: The Economist

MojPosao koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda stranice slažete se sa korištenjem kolačića o kojima možete pročitati više.