Ponedjeljak. Još jedan od dana kada razmišljam kako nikad neću dobiti posao, jer veza radi svoje, a ja ju nemam.
"Padam" u nekavu depresiju zbog svega toga. Nakon mnoštva poslanih zamolbi i odlazaka na razgovor koji su rezultirali odbijenicom, čvrsto odlučujem da ih više neću slati i da odlazim iz ove zemlje što prije.
Stiže mi poziv, zovu me na razgovor za posao. Kroz glavu mi prolazi :" bolje da ne idem, samo ću "pasti" u još veću depresiju kad me odbiju" .
No, ipak odlučim otići još na ovaj razgovor i to je to, prihvatit ću odbijenicu i nastaviti sa svojim ciljom odlaska iz zemlje.
Dolazim u tvrtku za koju nikad nisam čula, i kad sam se najmanje nadala dobijem posao, naravno bez ikakve veze. Danas me svaka druga osoba pita jesam li našla posao preko veze. Ne. Nikakva veza. Čudno ali istinito.
I tako dvije godine sa predivnim ljudima su proletile. Shvatila sam da treba prestati razmišljati negativno i potruditi se oko pronalaska posla te da je sve moguće.
