Večernji list razgovarao je s 'najtraženijim profesorom u dražavi'.
Za one koji još nisu čuli za 'nevidljivog Vlatka', njegov modus operandi je sljedeći: javlja se na natječaje za posao, pa nakon svakog neuspjeha piše žalbe i tako odgađa zaposlenja novih nastavnika, a kad mu naposljetku ponude posao, tada se na novom radnom mjestu i ne pojavi. Pa se opet žali.
Priču o profesoru koji terorizira školstvo zakotrljala je, u dva nastavka, Slobodna Dalmacija, a prenijeli gotovo svi domaći i neki regionalni mediji.
Mještani Bakra, slikovitog primorskog gradića na putu od Rijeke prema Crikvenici, “nevidljivog Vlatka” itekako dobro poznaju.
"Od mene su napravili monstruma, evo baš supruga i ja razgovaramo o tome", kaže na početku razgovora za Večernji list.
"Ispalo je da sam sociopat i duševni bolesnik, a zapravo sam Cervantesov Don Quijote u borbi s vjetrenjačama. Borim se sa sustavom već 20 godina."
Kronološki, priča ide ovako:
Profesor Vlatko Gladović diplomirao je 1984. godine na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, a poslije i stekao zvanje magistra ekonomije.
Rođeni Riječanin, prvi se put u prosvjeti zaposlio 1986., dvije godine nakon završetka studija, na radnom mjestu na Radničkom sveučilištu u Rijeci.
Dogodine je dobio posao na Krku, potom je radio u Opatiji i u Lošinju. Početkom 90-ih zaposlio se u Varaždinu, potom i u Obrtničkoj školi u Požegi, što je ujedno i njegov posljednji posao u prosvjeti.
"Jednom kad izađeš iz sustava teško se vratiti"
Tih se godina oženio, uskoro dobio sina i doselio k suprugi u Bakar. S obzirom na to da dulje vrijeme nije mogao pronaći posao u struci, a kako bi prehranio obitelj, odlučio je baviti se zaštitarskim poslom pa idućih 15 godina, nakon što je položio stručni ispit osposobljavanja pred Ispitnim povjerenstvom MUP-a, radi u tvrtkama Sokol Marić, Zvonimir i Bilić-Erić Security.
"Zbog stresa, teških uvjeta rada i poslova koji traju neprekidno i po 36 sati obolio sam od dijabetesa i tada sam s poslova zaštitara prebačen na poslove čuvara. Na inzulinu sam i danas. Svih tih godina moji kolege zaštitari nisu mogli vjerovati da u svojim redovima imaju i profesora i ja sam cijelo to vrijeme, zapravo punih 20 godina, pisao molbe za posao u struci. No, kad jednom iziđeš iz sustava, teško se vratiti", kaže 58-godišnji Vlatko Gladović.
"Većina poslova bila je na određeno vrijeme, ali ja sam se svejedno javljao, no problem bi nastao kad bi me zvali na intervju za posao u udaljenijim gradovima poput Dubrovnika, pritom ne nudeći putne troškove, a ja sam prehranjivao obitelj s 2200 kuna plaće od zaštitarskih poslova. To je razlog zašto se nisam odazivao na te pozive, a ne moja bahatost. Gdje bih trebao spavati u Makarskoj? Na klupi, u parku? Često nisam imao ni za autobusnu kartu. Svih tih godina jedino su mi u Gospiću refundirali troškove. Nije to tako jednostavno."
Posljednja dva desetljeća, kaže, njegova je obitelj više bila gladna nego sita. Supruga Nera nezaposlena je daktilografkinja, a u kući je i student Pomorskog fakulteta, 20-godišnji Inti, koji je dobio ime po Bogu Sunca iz kulture Inka.
"Većinu školovanja dijete je provelo uz svjetlost svijeća jer su nam često isključivali struju, nekad i vodu", kaže Vlatko.
Na adrese različitih institucija, mahom škola diljem Hrvatske, poslao je, ne poriče, više od tisuću molbi za posao. "Nisam nikad tražio milostinju, sve što sam želio jest raditi sa svojih deset prstiju u svojoj struci poštenim radom. A teško je dobiti posao na pošten način".
Stoga se, osim na natječaje, počeo javljati i nadležnim institucijama pokušavajući upozoriti na neregularnost natječaja. Nije aktualni ministar Pavo Barišić jedini ministar kojem se obraćao, pisao je i Željku Jovanoviću, kao i Draganu Primorcu prije njega. Nikada nije dobio odgovor. Žalio se i na adrese prosvjetnih inspekcija, no ni oni se nikada nisu očitovali. Nebrojeno puta pisao je ravnateljici Mihaeli Adamović, no ona, kako tvrdi, njegove žalbe iz Zagreba “prebacuje” na niže razine u Split, Rijeku ili Osijek, a oni pak njegove navode odbacuju kao neosnovane.
Na upit kako odgovara na kritike nekih ravnatelja škola koji su ga prozvali da zbog njegovih žalbi dolaze prosvjetne inspekcije 'pa djeca pate dok se stvar ne riješi jer u međuvremenu ne smiju zaposliti drugog nastavnika', odgovara: "Djeca ne pate. U takvim slučajevima postojećem se nastavniku produlji ugovor ili se nađe zamjena, a zapravo pate ravnatelji jer su bijesni što moraju ponovno raspisivati natječaje koje su namjestili za svoje ljude. Zna se kako se u ovoj zemlji zapošljava, preko barba Luke i sličnih."
"Takvih je slučajeva na tisuće, ovo je borba za malog čovjeka, za malog profesora koji je u problemima. Nisam ja jedini u toj borbi, ali kolege mahom šute jer ne žele biti eksponirani. Tisuće ravnatelja u Hrvatskoj imaju višu, a ne visoku školsku spremu. U Ličko-senjskoj županiji jedan ravnatelj ima srednju stručnu spremu. To su greške sustava", tvrdi profesor Gladović.
Danas, njegova je obitelj u ovrhama do grla, a zbog neriješene dokumentacije stana u kojem žive jednom su nogom na ulici. Proteklih je godina u invalidskoj mirovini koja, međutim, više nije njegov jedini izvor prihoda.
"Otkrit ću vam tajnu: nakon 20 godina konačno sam dobio posao. U struci. Od prosinca radim u Crikvenici u Srednjoj školi Antuna Barca kao nastavnik ekonomske grupe predmeta, a troškove prijevoza snosi Ministarstvo. S obzirom na to da sam, dakako, još uvijek na probnom roku koji istječe koncem svibnja, nadam se da cijela ova hajka neće imati negativne reperkusije na mene.
Imam odlične kolege koji su, naravno, prepoznali da sam “nevidljivi Vlatko” zapravo ja. I sad me zezaju da sam monstrum. A ja sretan kao dijete jer sam pobijedio sustav!"
Gdje zapinje u komunikaciji na natječajima?
"Evo, jedan u nizu bio je i Vrgorac. Obavijestili su me telegramom da sam dobio posao, ali ne na puno radno vrijeme. Inače, raditi nekoliko sati tjedno znači ne zaraditi ni za podstanarstvo u Vrgorcu, a kamoli slati novac obitelji. To sam prošao i u školi Izidora Kršnjavog u Našicama gdje sam zarađivao tisuću kuna mjesečno! Prije desetak godina javila mi se ravnateljica škole na Rabu da sam dobio posao, ali da mi ne mogu plaćati smještaj. Sličan slučaj bio je u Puli. Kontaktirala me ravnateljica, međutim ispostavilo se da nije bila riječ o punom radom vremenu niti mi je bio osiguran smještaj. Trebao sam, valjda, spavati na plaži! A ja nisam imao ni za autobusnu kartu i morao sam odbiti", kaže dodajući kako se puno puta nije mogao javiti na telefon iz jednostavnog razloga što je telefon zbog neimaštine bio iskopčan ili bi potrošio bon za mobitel.
Jedan je od takvih slučaja i Đakovo, kada su ga neuspješno kontaktirali telefonom, pa mu nije jasno zašto tako važnu obavijest iz ravnateljstva nisu mogli poslati pisanim putem – a nikada nisu.
"Bilo je tu puno nepravde. Odbijali su me nebrojeno puta iako je bilo radnih mjesta gdje samo nas četvero-petero u Hrvatskoj za taj posao ugostiteljskog posluživanja imamo sve potrebne uvjete. Tu u svome gradu poslao sam 22 molbe za posao u Turističkoj zajednici, jedini sam imao uvjete i nikada nisam dobio posao", kaže profesor Gladović dodajući da je i član sindikata, ali da sindikat nikad ništa nije učinio za njega, osim što mu je “uzimao” mjesečnu članarinu koju i danas plaća.
Na pitanje odakle mu tolika upornost u borbi sa sustavom i kako mu nakon tolikih odbijenica molbi za posao nije dosadilo naposljetku odašiljati i tolike žalbe, odgovara: "Bila je to moja slatka mala osveta."
Izvor: Večernji list
