"U inozemstvu ovisi koji posao radite, jeste li sami ili imate obitelj. Sve to utječe hoćete li s poslom vani biti zadovoljni ili će vam on biti razočaranje, kao što je meni", kaže Vid Banić iz Virovitice.
Ovaj školovani drvodjeljni tehničar četiri mjeseca je radio u Njemačkoj, u Hannoveru i Karlsruheu. Do posla je došao putem jedne agencije koja služi kao hrvatski posrednik između domaće radne snage i njemačkih tvrtki.
Za Virovitički list priča: "Radio sam kao dostavljač paketa, u prosjeku sam imao oko 200 do 250 paketa i radio oko 16 sati dnevno. Bio je to posao za koji je bilo neophodno znati jezik, barem osnove."
Vid ističe da je sam vozio kombi za dostavu, komunicirao s klijentima, mobitel mu je bio uključen 24 sata dnevno. Zajedno s kolegama radnicima živio je u trosobnom stanu. Svaki od šestorice plaćao je po 200 eura mjesečno za smještaj. Samome, dostajalo je za životne potrebe. No kada je poželio da s njim dođe živjeti i obitelj, supruga i dvoje male djece, izračunao je da mu, unatoč poslu koji radi gotovo dan i noć, plaća ondje neće biti dovoljna za život.
"Stanarina je u Njemačkoj jako skupa, za nas četvero trebalo bi nam oko tisuću eura samo za stanarinu s režijama, a moja se plaća u najboljem slučaju kreće do 1400 eura. Supruga, koja ovdje ima stalan posao, budući da je majka dvoje djece koja još ne idu u školu, u Njemačkoj može raditi samo na pola radnog vremena, odnosno najviše četiri sata. Živjeti samo od moje plaće, ne bi nam bilo dovoljno", govori Vid o razlozima povratka u Hrvatsku.
S njim se, kaže, vratilo i dvadesetak drugih kolega, mahom obiteljskih. Po povratku zaposlio se u tvrtki Brana d.o.o. Radio je nekoliko mjeseci kao sezonac u plastenicima, a nedavno je ondje dobio i stalan posao.
"Ovo mi je dobar posao i ne mogu opisati koje mi je olakšanje sad kad znam da je "stalan". Ako moram birati između obitelji i posla, uvijek ću odabrati samo onu varijantu koja nam omogućuje da ostanemo zajedno", kaže Banić.
