Mario Miočević ima 28 godina, porijeklom je iz malog mjesta u Dalmatinskoj zagori. Deset godina je živio u Splitu i Makarskoj te već godinu i pol živi u Novom Zelandu, gradu Aucklandu.
U Hrvatskoj je radio sve i svašta, kaže. Najviše je konobario, ali već od svoje 18. godine želio je otići negdje. Razmišljao je o Kanadi, Švedskoj ili Novom Zelandu, a upravo se ovo posljednje pokazalo kao najlogičniji izbor, budući da tamo ima rodbinu i poznanike, a bio je i upoznat s informacijom kako do vize. Ipak, konačnu odluku o odlasku je, kaže, donio nakon zadnjeg posla kada mu je jednostavno 'prekipjelo'.
"Bio sam tu od otvaranja firme i u dvije i pol godine se promijenilo preko 25 radnika, nitko drugi nije ostao preko godinu dana, a ja dvije i pol, a nikad šefovima nisam valjao, stalno su prigovarali jer nisam jedan od onih koji se ulizuje. Kad zatražiš neka prava, odgovor bude - ako ćeš raditi radi, ako nećeš, ima tko hoće. Jedan mjesec plaća 4.300, drugi 4.000, treći 3.800 pa četvrti 4000 bez ikakvog objašnjenja. Bit će više kad budemo bolje radili, a on sebi kupio automobil, motor i brod u godinu dana. Svima nama poznata situacija. I tako sam ja to trpio jedno vrijeme dok me nije počelo boljeti nakon svakog obroka, trebam kod doktora, a ne mogu uzeti slobodan dan, imamo puno posla - kaže šef. Nakon mjesec dana konačno uspio, kaže doktor - jaki gastritis s velikom vjerojatnošću da postane čir na želudcu, razlog - stres. I tada sam rekao: ništa me neće zaustaviti da odem, skupio neku lovu, posudio od oca još malo, kupio kartu i dao otkaz. Morao sam kupiti povratnu kartu jer tako moraš kad dolaziš turistički na Novi Zeland", prepričava za portal Naši ljudi Mario.
"Ne idem kući dok ne pokušam do kraja"
'Budalo, nema do Hrvatske, kako možeš, vratit ćeš se prije nego si otišao', samo su neki od negativnih kometara kojih se Mario naslušao, ali tada je barem vidio tko su mu prijatelji, a tko ne, ističe.
"Razgovor s imigracijom 3 sata: zašto si došao? Gdje ćeš biti? Što ćeš obilaziti? Skoro su me poslali kući, ali pustili me nekako na 3 mjeseca. I onda kreću problemi. Jedan mi je Hrvat davno prije obećao posao. Rekao je da samo dođem, imat ću posao i riješit ćemo papire, samo dođi. Ali kada sam došao, ništa više od toga. Onda mi drugi obećao - riješit ćemo nešto, nema problema, sve za tebe. Kad je došlo vrijeme da treba početi sređivati papire, ne javlja se, a počelo istjecati 3 mjeseca. I ništa, produljio vizu za još 6 mjeseci, ne idem kući dok ne pokušam do kraja, mogu ne uspjeti, ali barem ću znati da sam dao sve od sebe. I onda me jedan obiteljski prijatelj upoznao s njegovim prijateljem, pravi Kiwi (Novozelanđanin), već generacijama tu i on mi je ponudio posao i da će mi riješiti radnu vizu. Čovjek ima firmu koja gradi bazene. I nakon nekih komplikacija su je na kraju odobrili na godinu dana", opisuje Mario svoj nimalo lak početak rada na Novom Zelandu.
"Ugovor sam odmah dobio na neodređeno (o čemu sam u Hrvatskoj mogao samo sanjati) s 90 dana probnog rada. Plaća je veća 10 posto od prosječne plaće u Novom Zelandu i redovna je, svakog petka. Sjećam se, jednom mi je zaboravio uplatiti, odmah me navečer zvao da je zaboravio jer je cijeli dan bio prezaposlen i da će uplatiti odmah ujutro, ali budući da je subota, neće biti na računu prije ponedjeljka i ako nemam love da će doći do mene i donijeti mi. Došao Božić, pitao me hoću li na godišnji, ja mu odgovorim kako sad imamo previše posla tako da i nije pravo vrijeme za to, a i na godišnji prema zakonu imam pravo tek nakon godinu dana rada u tvrtki. Na to mi je odgovorio kako to njega ne zanima, da sam u ovih 4 mjeseca koliko sam radio u firmi skupio 13 dana godišnjega i da ih mogu iskoristiti ili, ako neću, onda će mi platiti te dane. I odmah sutra mi uplatio na račun. Kad se samo sjetim da sam u Hrvatskoj u 7 godina rada imao samo 7 dana godišnjega, a ne daj Bože da ti ga netko plati kad ga vec nisi dobio. I nakon 8 mjeseci u firmi mi je šef ponudio poziciju foremana, nešto kao u Hrvatskoj poslovođa. A kad sam počeo o poslu nisam znao ništa, čak ni kako se sav taj alat zove na engleskom. Naravno, s tim dolazi i veća odgovornost, ali i plaća i uvjeti rada. Ovdje se prije svega cijeni rad i koliko se trudiš i ako ne znaš, a ne to koliko se uvlačiš šefu", opisuje Mario.
On i djevojka rade. Ona je na minimalcu, 15.50 novozelandskih dolara neto, on zarađuje malo više. Žive u najmu, ne štede na ničemu. Jedu što žele, izlaze i opet im svaki tjedan ostane nešto novca, dovoljno da plate sve papire imigraciji, odvjetnika (što je skupa stavka u preseljenju ovdje), a u Hrvatsku će na mjesec ili mjesec i pol dana uspjet otići, smatra, nakon godinu i pol rada. Jedino čega su se odrekli su cigarete koje su ovdje najskuplje na svijetu. Za ostale stvari Mario kaže da su jeftinije nego u Hrvatskoj, ako se gleda cijena satnice. Jedina skupa stavka je najam stana koji on i djevojka plaćaju 500 dolara na tjedan te napominje da su imali sreće što su našli kuću upravo po toj cijeni.
Zemlja dobra za obiteljski život, ali ne i za mlade
"Prednosti su što te svatko poštuje i ne misli da je više vrijedan od tebe ako ima milijune, svatko gleda svoja posla. Mane su: kiša, ljudi nisu iskreni, reći će ti ono što ne misle samo da budu jako ljubazni, lažno ljubazni, zapravo ih baš boli briga, promet u kojem provedeš sat i pol dnevno ako radis 10-15 kilometara od kuće, nedostatak zabave. Zemlja je dobra za obiteljski zivot, savršena, ali za mlade ljude je ne bih preporučio. Auckland je grad od milijun i pol stanovnika, a Zagreb je Las Vegas za Auckland. Porez je prema tome koliko zarađuješ, ako zarađuješ do 50.000 dolara na godinu, onda je 19 posto, do 70.000 29-30 posto i preko toga je 32 ili 33 posto. Zdravstveno nemaš ako si na radnoj vizi od godinu dana i moliš Boga da te ništa ne zaboli jer su doktori jako skupi dok ga nemaš, a kad ga imaš, ako je nešto ozbiljno primit će te odmah i dobit ćeš odličnu uslugu, ako nije hitno staviti će te na listu čekanja pa kad dođes na red, zato dosta ljudi ima privatno zdravstveno koje je nekoliko tisuća dolara na godinu", kaže Mario.
Birokracijom je zadovoljan. Kaže da je gotovo sve moguće obaviti online ili u pošti u roku pet minuta. Prilikom kupnje automobila nema javnih bilježnika i svih dodatnih načina uzimanja novca, ispunjava se jedan formular, plati se 10 dolara i to je to. Novac za registraciju i osiguranje vozila zaradi se u tjedan, a ne u mjesec dana, kaže Mario i dodaje da bi se u Hrvatsku rado vratio, ali samo na godišnji. Dok hrvatski poslodavci ne shvate da je zadovoljan radnik najbolji radnik, neće nam biti bolje, smatra Mario koji teško može zamisliti da se nakon pozitivnih iskustva na Novom Zelandu ponovo mora zaposliti u hrvatskim prilikama.
Izvor: Naši ljudi
