Share
Tweet
Share
Pošalji prijatelju

"Nepojmljivo mi je da netko misli kako je u Njemačkoj bolje"

Ličani ne odustaju od proizvodnje svog sira. Kupce su pronašli i kažu da od svog rada mogu živjeti.

"Nepojmljivo mi je da netko misli kako je u Njemačkoj bolje"

Lički sirevi poznati su u Hrvatskoj i inozemstvu, a među dva proizvođača koja u njihovoj proizvodnji “grabe” naprijed su i OPG Anić u Krasnom te sirana Runolist u Otočcu.

Anići se bave proizvodnjom tradicionalnog škripavca, skute i tvrdog kravljeg sira u kori. U njihovoj staji 20 je muznih krava, no stado žele proširiti pa tako ostavljaju svako žensko tele.

“Egzistiramo još od ratnih vremena kad se majka mog supruga počela baviti poljoprivredom jer se od nečega moralo živjeti. Nakon nekog vremena posao smo preuzeli suprug i ja te smo 2009. registrirali minisiranu. Godišnje oko 50.000 litara svojeg mlijeka preradimo u tradicionalni lički sir škripavac, kravlju skutu i tvrdi kravlji sir koji zrije u kori dva mjeseca”, kaže Nikolina Anić uz koju u OPG-u rade i suprug i njegova majka.

Nikolina tvrdi da se od poljoprivrede može pristojno živjeti, a kao najveću prednost ističe činjenicu da je čovjek sam svoj šef. 

“Radite za sebe i nitko vas ne goni. Radite onoliko koliko možete i kada želite. Gdje god dođete, morate raditi. Nepojmljivo mi je da netko misli kako je u Njemačkoj bolje nego ovdje. I tamo moraš gledati na svaki euro”, priča Nikolina za Novu TV. 

Iako posluje u kraju bogate tradicije proizvodnje sira, kaže kako joj obližnje veće sirane ne predstavljaju konkurenciju. Štoviše, ističe, da jedni drugima šalju klijente kad sira ponestane.

Sa sirevima dobro posluje i Vladimir Tomaić, vlasnik sirane Runolist iz Otočca. Poduzetnik koji je također s poslom krenuo iz Krasna, a potom se preselio u poduzetničku zonu u Otočcu, godišnje preradi 800 tisuća litara mlijeka, od čega proizvede 80 tona sireva.

Ipak, zbog jeftinog uvoznog mlijeka, nedostatka radnika i brojnih nameta, Tomaić strahuje za budućnost ličkog sira. 
“Budućnost proizvodnje je upitna. Opterećeni smo davanjima, cijene su niske, a konkurencija iz uvoza velika. U Europi nema puno ovakvih manjih sirana jer je uglavnom riječ o industrijskoj proizvodnji. Naša je prednost što tržištu možemo ponuditi kvalitetu, no nažalost sve je manje onih koji su tu kvalitetu spremni i platiti”, govori Vladimir koji spas vidi u obiteljskoj proizvodnji.

“Ja ne mogu zapošljavati 15 ili 20 ljudi jer su davanja na njihove plaće naprosto prevelika. Ovo je težak fizički posao i stoga moramo biti u mogućnosti radnicima osigurati adekvatne plaće. Nadalje, cijela regija trebala bi se bolje brendirati, a lokalni restorani trebali bi nuditi domaće proizvode. Kod nas to nije slučaj. Ja više škripavca prodam u Dubrovniku nego u Ličko-senjskoj županiji“, kaže Tomaić koji je ipak uvjeren da će Lički sir preživjeti, no samo je, dodaje, pitanje u kojoj količini.

Izvor: Danas.hr

MojPosao koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda stranice slažete se sa korištenjem kolačića o kojima možete pročitati više.