Interesantan je podatak da hrvatski građani automobile u čak 60 posto slučajeva plaćaju u gotovini.
Znanstvenici sa zagrebačkog Ekonomskog instituta proveli su istraživanje čiji rezultati pokazuju da hrvatsko kućanstvo u prosjeku godišnje plati dvjestotinjak eura za usluge za koje ne dobije račun, javlja tportal.
Temeljem ankete provedene na uzorku od 500 kućanstava, stručnjaci sa zagrebačkog Ekonomskog instituta došli su do podataka da se plaćanje u gotovini i bez računa najviše javlja prilikom obavljanja usluga pomoći i popravaka u kući.
Tako udio gotovinskih plaćanja bez računa doseže gotovo 60 posto kad su u pitanju usluge poput pomaganja u domaćinstvu, čuvanja djece, vrtlarskih usluga i sličnih, dok je u slučaju kućnih popravaka i sličnog održavanja taj udio nešto niži te prilikom plaćanja u 'kešu' građani u 45 posto slučajeva ne dobivaju račune za obavljeni posao.
Raznolikost metoda i manjak kvalitetnih podataka doveli su do toga da je u posljednjih dvadesetak godina objavljeno mnogo procjena razine sive ekonomije u Hrvatskoj. One su se kretale od 10, pa i do preko 30 posto BDP-a, s tim da je u njima zabilježen uglavnom padajući trend od devedesetih godina prema današnjici.
Istraživači Ekonomskog instituta odlučili su se koristiti 'jedinstven pristup fokusirajući se na robu i usluge koje se kupuju i koriste u kućanstvima'. Konkretno, usredotočili su se na potrošnju kućanstava koja izmiče službenim evidencijama ispitujući načine plaćanja za razne kategorije roba i usluga te uzimajući u obzir činjenicu da najveći potencijal za sivu ekonomiju postoji prilikom plaćanja u gotovini za koja se ne izdaju računi. Svoju anketu kombinirali su s rezultatima službene ankete o potrošnji Državnog zavoda za statistiku.
Prvi dio istraživanja pokazao je da hrvatski građani gotovinu najviše koriste za plaćanje pomoći u domaćinstvu (100 posto), popravaka po kući (99 posto), za frizerske, kozmetičke i slične usluge (95 posto), gradski prijevoz poput lokalnih autobusa i tramvaja (94 posto), poštanske usluge (92 posto) te u kafićima, restoranima i za slične ugostiteljske usluge, gdje se u 91 posto slučajeva plaća gotovinom.
S druge strane spektra nalaze se usluge poput boravaka u hotelima i apartmanima, koji se u gotovini plaćaju u manje od četvrtine slučajeva, a slične udjele imaju i kupovina kućanske opreme, odjeće i obuće (što se u čak 70 posto slučajeva plaća karticama) i organiziranih putovanja.
Istraživanje je pokazalo i da se elektronička plaćanja, najviše zahvaljujući trajnim nalozima, najvećim dijelom, odnosno u otprilike 40 posto slučajeva, koriste prilikom plaćanja komunalija, telekomunikacijskih troškova i prilikom uplate zdravstvenog osiguranja. Interesantan je i podatak da hrvatski građani automobile u čak 60 posto slučajeva plaćaju u gotovini.
Relativno visok udio neevidentiranih plaćanja postoji prilikom pružanja rekreativnih i sportskih usluga, poput članstava u klubovima za fitnes i rekreaciju, gdje se 28 posto gotovinskih transakcija obavlja bez računa, kao i u slučaju 'keš' plaćanja za paramedicinske usluge, poput masaže ili alternativne medicine, od kojih četvrtina prođe bez računa. Slični udjeli zabilježeni su i za plaćanje stanarine (22 posto), plaćanja za kozmetičke, frizerske i slične usluge (19 posto) te za razne druge popravke i održavanje, za koje u 18 posto slučajeva ne postoji račun.
U drugom dijelu istraživanja autori su svoje rezultate povezali s posljednjim dostupnim podacima o iznosima potrošnje u pojedinim kategorijama ne bi li došli do konačne brojke o tome koliko hrvatski građani u svojim svakodnevnim potrošačkim navikama potroše izvan dohvata poreznika. Mada su posljednji dostupni podaci vrijedili za 2014. godinu, oni su uglavnom primjenjivi i danas.
Uzevši tako u obzir koliko koje kućanstvo prosječno troši na pojedinačnu uslugu i koliki udio se za te usluge plaća u gotovini, a u tome koliko otpada na transakcije bez računa, na Ekonomskom institutu dolaze do konačne brojke od neevidentiranih 298 milijuna eura za 2014. godinu, što predstavlja 0,7 posto BDP-a.
Prosječno po kućanstvu to iznosi dvjestotinjak eura godišnje za usluge za koje nije isporučen račun. Autori komentiraju da se 'možda čini da to nije mnogo', no upozoravaju da se radi 'samo o malom dijelu hrvatske sive ekonomije'.
