Iznos socijalne pomoći je ponekad veći od plaće koju radnici zarade.
Poslodavci iz Slavonije već duže vrijeme imaju velikih problema s pronalaskom radnika za obavljanje sezonskih poslova u poljoprivredi.
Relativno male nadnice, naporan posao, radnosposobni kojima je ljepše primati socijalnu pomoć iz državnog proračuna nego brati voće ili grožđe te odlasci na rad u inozemstvo osnovni su razlozi zašto je tomu tako, piše Glas Slavonije.
Unatoč problemima s kojima se susreću, samo se rijetki proizvođači odlučuju sezonske radnike potražiti preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, potvrdila je Jasna Kolar, predstojnica vukovarskog područnog ureda HZZ-a.
''Ove su nam se godine obratila samo dva veća poduzeća, jedno je tražilo 50, a drugo 70 radnika za berbu. Nije to ništa neuobičajeno, slična je situacija svake godine, no pretpostavljam kako veća poduzeća imaju određeni broj sezonaca koji im redovito rade kada se pokaže potreba, pa im se ti ljudi sami javljaju. Preko nas traže samo dodatne radnike, kada im netko od redovitih otkaže ili se poveća obujam posla'', rekla je Kolar, pojasnivši kako u tim slučajevima radnici rade na takozvane vaučere, odnosno upisuje im se svaki odrađeni radni sat, a na kraju godine im se evidentirana satnica zbraja i preračunava u radni staž. Kolar kaže da sezonske radnike ne brišu iz evidencije, jer se ne radi o radnom odnosu, s tim što ih zovu ako se na tržištu rada pojavi potreba za njihovim primarnim zanimanjem.
''OPG-ovi koji imaju manje površine, pa samim tim i manje potrebe za sezonskim radnicima, rijetko nam se obraćaju. Ove godine nitko nam se nije obrato, no za očekivati je kako i oni u većini slučajeva imaju određeni broj ljudi koji im redovito odrađuju poslove u sezoni'', navela je.
''Zašto bi radili kad mogu ostati kod kuće''
Slično pričaju i u belomanastirskoj ispostavi HZZ-a, naglašavajući kako kod njih konstantno potrebu za radnom snagom oglašava najveća baranjska (i šire) voćarska tvrtka, Rabo iz Kneževih Vinograda. Kako ističu baranjski voćari, problemi se javljaju iz godine u godinu, ali poslovi, više-manje, bivaju na vrijeme odrađeni, osim u slučaju nepovoljnih meteoroloških uvjeta.
''Imamo stalnu ekipu sezonaca koji već duže rade kod nas. Radi se osam sati dnevno, a cijena sata je 18 kuna. S obzirom na cijene voća, satnica ne može biti veća, to više što imamo i obveze prema državi'', priča Denis Slonja, vlasnik istoimenog OPG-a, naglašavajući kako kroz njegov voćnjak, u berbi i na ostalim poslovima, prođe 50-ak ljudi, od kojih 30 "stalnih".
''Neki odlaze iz zemlje ili traže posao u drugim dijelovima Hrvatske, neki su u poznijim godinama pa im je taj posao sve teži, a neki radije ostaju kod kuće'', priča jedan baranjski voćar, dodajući kako se u baranjskim voćnjacima može naći pravi "miks" radne snage (umirovljenici, nezaposleni i zaposleni). Ozbiljni voćari radnoj snazi nude rad na markice ili ugovor o radu uz mogućnost zasnivanja radnog odnosa te plaćen ili osiguran prijevoz. Voćari i vinogradari slažu se da socijalna politika za poslodavca nije stimulativna.
Zašto bi radili kada mogu ostati kod kuće - ponavljaju staro pitanje. A da su, bar djelomično, u pravu, dokaz su podatci iz belomanastirskog Centra za socijalnu skrb, čiji ravnatelj Đimi Fuštin kaže kako su u ovom trenutku na području Baranje radnosposobna 1094 korisnika stalne novčane pomoći. Njima je, na neki način, omogućeno kalkuliranje - hoće li na rad u voćnjake odnosno vinograde ili će sjediti kod kuće. Svi su oni svaki prihod dužni prijaviti Centru za socijalnu skrb, nakon čega ostaju bez naknade, i to za mjesec u kojem su radili. Nakon toga naknada im se vraća. No kada se usporedi iznos novčane pomoći i zarade u voćnjacima, većina ih se odluči za nerad. Dakako da ima i iznimaka. Država ih, bar za sada, ne može natjerati na rad u privatne tvrtke.
Izvor: Glas Slavonije
