Zbog trenutne situacije, sve veći broj ljudi umjesto u uredima, posao odrađuje kod kuće. Zaposlenici portala MojPosao odlučili su podijeliti vlastita iskustva.
Prošlo je već skoro i deset dana od kada je uprava odlučila da ćemo raditi od kuće. Što je i razumljivo, zbog naše sigurnosti i sigurnosti svih naših kolega to je bio logičan potez.
Za našu tvrtku zapravo to nije ništa neobično s obzirom na to da imamo praksu/privilegiju, u trenucima kada situacija to zahtijeva, ured “preseliti” na naše kućne adrese.
Zapravo, sve se to počelo pripremati nešto ranije - u tišini, bez ikakve panike - kada je naša tehnička strana tvrtke sklapala mrežu koja će nam omogućiti nesmetan rad, i za to im jedno veliko hvala!
Moram priznati da sam cijelu priču oko “korone” pratila s dozom strahopoštovanja jer zapravo nisam znala o čemu je točno riječ i kakav je to virus koji izravno utječe na svakodnevnicu cijeloga svijeta.
Izgleda da smo mi kao kompanija bili spremni jer od prvog dana cijeli sustav je funkcionirao bez greške! Tijekom prvih dana (čitaj jedan dan) sve je bilo simpatično, testirali smo stvari i prilagođavali se na novonastalu situaciju, virtualnu komunikaciju kao i na novi “ured”. Naravno, posao nije patio, odradili smo sve, šerali smo informacije, kao da je sve ostalo isto.
E sad, sve bi to i dalje ostalo tako da “ured” ne dijelim s još dva klinca, prvašićem i predškolcem.
Ovog drugog ću trenutačno zanemarit, njega sam animirala s nešto bojica i jednim bijelim papirom formata A4 i njegov dan je bio ispunjen, manje više.
Školarac je zajedno sa mnom imao “posao” koji je započinjao točno u 8.
Ja uz laptop, on uz TV i učiteljicu Đurđu. I tu kreće drama s dozom komedije.
- Mama, zašto ja moram gledati Đurđu kad ona ne zna da ja nju gledam?
- Zato što i ja moram gledat laptop, a nitko ne zna da i ja gledam laptop!
- Mama, da li se Đurđa rodila sa crvenom kosom?
- Nije se rodila sa crvenom kosom, zapravo neznam…
- Mama a sa kojim bojom kose si se ti rodila?
- ZELENOM!!!!
I tu počinje show.
Vidim da neće bit lako i poduzimam radikalne mjere. Uzimam laptop i “selim” u dječju sobu. Naravno, uzimam i ključ i na vrata stavljam oznaku SAMOIZOLACIJA, NE SMETAJ!
Mislite da je tu kraj? O neee…
- Maaaamaa šta to piše na vratima?
Otključavam sobu, otvaram vrata.
- Niko, to su ti mjere opreza. Odnosno, kad ja radim, ja sam u samoizolaciji. Ne smiješ blizu mene, niti ja blizu tebe jer, iako nisam “zaražena”, jesam “zaposlena”!!!
- Znači li to da te ne smijem ništa pitati?
- Ne, smiješ me pitati, ali neka to ne budu “šaljiva” pitanja.
- A šta to znači?
- To znači upravo to šta si me pitao, to je šaljivo pitanje.
- A zašto se ti ne smiješ?
- Zato šta mi nije do smijeha!
- Dobro, baš ću pitati učiteljicu šta to znači?
- Koju učiteljicu ćeš pitati, Đurđu?
- Kako ću Đurđu pitati, ona je u televiziji i neće mi odgovorit?
- Probaj…
Vratimo se malo na početak, da ne zaboravimo o čemu se ovdje ipak radi...
Rad od kuće je uza svu moju dramaturgiju zapravo benefit, fleksibilna sam, organiziram se na vrijeme, a o outfitu nije niti potrebno pričati (od struka naniže si poprilično fleksibilan).
Ali (uvijek ima ono ali), ured je ured. Moje radno mjesto je samo moje - moj stol, moja stolica, moje drage kolegice koje mi užasno nedostaju i naši mali razgovori.
I ranije sam znala da nisam neki “virtualni” tip i ovo mi je još jedna potvrda. Međutim, proći će i ovo “iskustvo” i nadam se da ćemo svi iz njega nešto naučiti!
Zato dragi moji, glavu gore, a ja vas svih pozdravljam uz taktove itekako poznate pjesme:
At first I was afraid, I was petrified
Kept thinking I could never live without you by my side
But then I spent so many nights thinking how you did me wrong
And I grew strong
And I learned how to get along…
Ivana, Mlađi savjetnik za regrutiranje
