Share
Tweet
Share
Pošalji prijatelju

Imaju 600 ovaca, a pastira ni za lijek

Mladi, tvrde, nisu zainteresirani za stočarstvo.

Imaju 600 ovaca, a pastira ni za lijek

Mala Učka najviše je ruralno naselje u Istri, na ravnih je 995 metara nadmorske visine. Danas u slikovitom selu, u obuhvatu Parka prirode Učka, nema stalnih stanovnika, no ljetne mjesece tu provodi ovčarska obitelj Maliki koja je prije gotovo pola stoljeća obnovila njegovu stočarsku tradiciju i izvornu proizvodnju sireva, piše Glas Istre

Braća Maliki, Fekri i Resul, su Albanci iz Sjeverne Makedonije, a svoj su rodni kraj zamijenili Učkom. Uzgajaju 600 ovaca merino pasmine, pa su danas najveći ovčari osim Agrolagune u Istri jer, kako kažu, nitko nema više ovaca od njih. Poznati su proizvođači ovčjeg sira.

Posao ovčara je jedan od onih kojima se malotko danas želi baviti, poručuju.

„Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća imali smo 1.700 ovaca, nakon toga postepeno smo im smanjivali broj. U Hrvatskoj je bio problem naći pastire, a nisu izdavali radne dozvole. Sada kada možemo "uvesti" pastire, gotovo da i nemamo koga, jer svi su išli za Njemačku. Mladi nisu zainteresirani za stočarstvo, zanima ih Internet i zabava. Van pameti im je čuvati ovce.“

Maliki se dižu u 6 ujutro i ostaju budni do ponoći dok ne naprave sir. Dnevno kroz njihove ruke zna proći pedesetak litara ovčjeg mlijeka. Dva puta dnevno muzu, ručno, dva puta dnevno rade sir. Mlijeko ljeti ne prodaju, već samo zimi. Dok su u Barbanu daju ga Agrolaguni. Da bi bio Učkarski sir mora biti mlijeko s Učke.

„Moramo musti mlijeko i preraditi ga u sir i tako svaki dan i to dva puta dnevno“, kaže Resul, a na pitanje kada idu na godišnji, spremno uzvraća: "Za nas nema godišnjeg!".

Jer kad je stoka u pitanju, nema odmora. Sami muzu ovce, sami ih janje, sami šišaju, a toliko su vješti da su im za ošišati jednu ovcu dovoljne svega tri minute.

Bez poticaja, priznaju, vjerojatno bi odustali od posla.

„Imamo u zakupu zemljište od šumarije. Pri registraciji mini sirane pomogla nam je Istarska županija. Dobivamo poticaje po grlu ovce. Prije Domovinskog rata, živjeli smo bez poticaja i bilo je puno bolje. Zašto? Jer ovca uvijek daje jedno janje i tada i sada, ali je cijena janjetine sve to vrijeme ostala ista, još je i pala, a sve druge cijene su išle deset puta gore. Jednostavno nemoguće je opstati. Da ti kažem pravo, da sutra kažu da nema poticaja, ostavio bi ovce na Učki i otišao. Kada mi ne možemo opstati koji o ovci znamo sve, što će tek drugi napraviti. Da je lako time bi se bavio svatko“, poručio je Resul.

Izvor: Glas Istre

 

MojPosao koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda stranice slažete se sa korištenjem kolačića o kojima možete pročitati više.