Otkrili su zašto su otišli i što bi ih moglo vratiti u Hrvatsku.
Republika Hrvatska prema popisu stanovništva iz 2021. godine ima 3.871.833 stanovnika. U odnosu na popis iz 2011., ta se brojka umanjila za 413.056 osoba ili 9,64 posto stanovništva, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Tako smo postali druga zemlja u Europskoj uniji po broju iseljenika. No, najveći problem za hrvatsku demografsku sliku je velik odljev mladih koji odlaze u nadi za boljom budućnosti jer - "teško je živjeti u realnosti gdje stranac vjeruje više u tvoj potencijal od zemlje koja je platila tvoje obrazovanje".
Barem tako kaže Kristijan Garić, 29-godišnjak iz Koprivnice koji je odselio u Essex, Ujedinjeno Kraljevstvo. U razgovoru s Kristijanom, Puljankom Ivanom Butorac (31) koja je otišla u belgijsku metropolu Bruxelles i Jakovom Rakićem (36) iz Kutine koji je sreću pronašao u irskom Galwayu, otkrivamo kakve bi ih promjene mogle vratiti kući, piše N1.
Kako ste se odlučili nastaviti svoju budućnost izvan Hrvatske? Koliko je teško bilo učiniti taj korak?
Kristijan: U mom slučaju, život izvan Hrvatske nije bio planiran, barem ne kao glavni cilj. Studijski boravak od šest mjeseci u Njemačkoj se pretvorio u godinu dana, zatim godina dana diplomskog studija u Ujedinjenom Kraljevstvu, zaposlenje i evo već su gotovo tri godine prošle od “idem malo vidjeti svijeta i vratiti se doma”. Iako nije bio planiran, uvijek sam bio otvoren za opciju dugoročnog boravka u stranoj zemlji.
Ivana: Nisam planirala napustiti Hrvatsku, barem ne dugoročno jer sam imala viziju svoje budućnosti. Ali htjela sam steći međunarodna iskustva i kada je došla prilika – zgrabila sam ju objeručke. Nije mi bilo teško donijeti odluku jer sam znala da postoji nešto novo što me interesiralo, a uvijek sam se imala gdje vratiti.
Jakov: Ja sam to napravio jako impulzivno i brzo. U to vrijeme sam živio i radio u Kutini, u Pevecu u Kutini. Tada je dosta ljudi odlazilo iz firme, tako da se o tome dosta pričalo. Bila je srijeda, završio sam s prvom smjenom u firmi. Taj dan nakon posla sam prelomio i istu večer kupio kartu. Već za dva dana, u petak, bio sam u Dublinu. Toliko brzo i neplanirano je to bilo. U tom trenutku mi nije bilo teško. Možda prvih mjesec, dva je bio teži dio. Osim toga, rekao bih da nije bilo teško. Mislim da je bilo drugačije, da ne bih otišao. Da sam kupio kartu za mjesec, dva, našao bih sto razloga da ne odem i vjerojatno bih onda ostao u Kutini.
Je li to dugoročna odluka ili biste voljeli vratiti se kući? Kakvi su vaši dugoročni planovi i želje?
Kristijan: Dojma sam da većina ljudi koja je napustila Hrvatsku nije planirala dugoročno ostati u inozemstvu. Također, uvjeren sam da većina ljudi, uključujući i mene, ima želju vratiti se kući. No vrijeme prođe, dobijete posao, upoznate nove ljude, upišete djecu u školu ako imate obitelj i ubrzo shvatite da ste pustili duboko korijenje u zemlji u kojoj ste trebali biti samo “privremeno”. Što se mojih planova tiče, trenutno sam u procesu upisa doktorskih studija koji će me zadržati u UK-u barem još 3 godine. Plan je nakon proteka 3 godine aplicirati za državljanstvo kako bi povratak u UK uvijek bio opcija, s obzirom na to da UK više nije član Europske unije.
Ivana: Na početku nije bila dugoročna odluka, ali kako su prilike dolazile, tako sam i ja ostajala. Da li bih se vratila – o tome često razmišljam, ali jednostavno, previše mogućnosti postoji da bih se sada vratila. Povratak je opcija u nekoj budućnosti, koju je teško definirati.
Jakov: U tom trenutku nisam imao nikakvih planova. Niti sam planirao ostajati kraće, niti sam planirao ostajati dugoročno. Sada kada razmišljam o tome, rekao bih da dugoročno nema šanse da se vratim u Hrvatsku, ali to već nije do Hrvatske, nego do toga što sada već imam ovdje i život i djevojku. Moja idealna solucija bi bila da mogu podijeliti vrijeme između Hrvatske i Irske, odnosno da mogu raditi remote posao. Na tome zapravo i radim jer imam YouTube kanal koji je dosta uspješan i od kojeg već imam i primanja pa se nadam da ću za dvije godine moći živjeti od toga.
Koje su najveće razlike u državi u kojoj sada živite u odnosu na kvalitetu života koju ste imali u Hrvatskoj?
Kristijan: Vjerojatno se može puno toga reći i usporediti kada govorimo o razlikama u kvaliteti života između RH i UK-a. Najveća razlika koju sam primijetio i koja se reflektira u svim segmentima života je predvidljivost. Kada živite u okruženju koje je predvidljivo u smislu troškova, plaće, što će se dogoditi ako se razbolite ili izgubite posao. Kvaliteta života raste ako je manje stvari koje vas mogu neugodno iznenaditi.
Ivana: Za početak – mindset je velika razlika. Belgija nudi mnogo, ima i mnogo mana, savršeno svakako nije. Ali svaki put kada sam predložila ideju, ona je dočekana s nekim uzbuđenjem. Rad u multinacionalnom okruženju omogućuje raznolikosti, tako da su ljudi spremni omogućiti ti da svoju ideju preokreneš u stvarnost, a spremni su i platiti za rad i kreativnost. U Hrvatskoj se to tek počelo razvijati, neki novi načini rada i prilika koji su u Belgiji bili svakodnevica. Ljudi su ovdje jednostavno znatiželjni po prirodi. U Hrvatskoj se dosta vodimo “starim” načinima razmišljanja što mojem karakteru ne odgovara.
Jakov: Rekao bih da je to nekakva neopterećenost financijskom situacijom. Naravno, uvijek će se ljudi brinuti o novcima. Ali ovdje to nije u tom smislu da se moraš na kraju mjeseca brinuti hoćeš li morati ići u minus. Naravno, to ovisi o tome kakav posao radiš kao i svuda. Ali, najveća je razlika što ovdje i s minimalcem ti nećeš imati takve brige. Nećeš razmišljati na koliko ćeš rata morati nešto kupiti. Ne znam jesam li ikada u ovih pet godina vidio kada uđeš u trgovinu da piše 12 rata, 24 rate. To se ovdje ne reklamira i ne ističe zato što gotovo nitko to ne koristi. Jer se podrazumijeva da ti i s nekakvim minimalnim primanjima sebi možeš priuštiti sve za nekakav normalan standard života. Ja bih rekao da je i samo zbog toga kvaliteta života puno veća zato što si usredotočen na nekakve druge stvari, umjesto na preživljavanje.
Kad je riječ o zaposlenju ili studiju, kakve su razlike u uvjetima rada/studiranja i odnosu poslodavaca/profesora prema vama u odnosu na one u Hrvatskoj?
Kristijan: Što se tiče studija, razlike su ogromne. Dio tih razlika proizlazi iz činjenice da su UK-u sveučilišta puno bogatija od hrvatskih. Zbog načina financiranja UK sveučilišta u kojem je ključno regrutirati što više studenata, studentima se posvećuje velika pažnja: Trivijalnosti kao što su Starbuck’s kava i dnevni marketi hrane na kampusu, do kontinuirane podrške za vrijeme studija koja uključuje i financijsku i psihološku pomoć koju čak i ne morate zatražiti, samo sveučilište će vas kontaktirati ako se primijeti da akademski zaostajete za svojim kolegama. Testovi kao forma ispitivanja znanja postaju iznimka kako napredujete u godinama studija jer je cilj obrazovnog ishoda osposobiti vas da kritički razmišljate i da budete u stanju prilagoditi naučeno na radnim mjestima. Tijekom završne godine studija, imao sam samo pet predmeta i ni u jednom od tih pet nije bilo ispita u formi jednog točnog odgovora na pitanje. Sustav ocjenjivanja je zamišljen tako da studentu da širok odgovor što radi dobro, a što može poboljšati, a ocjene u formi jednoznamenkastih brojeva ne postoje. Sve iznad 70 posto se smatra izvrsnim, a zbog politika protiv inflacije superodlikaša, rezultati iznad 85 posto su iznimno rijetki.
Što se tiče rada, moram priznati da sam malo pristran jer sam u RH radio isključivo preko student servisa, a u UK radim u akademskom sektoru koji karakterizira veća autonomija u radu. No u razgovoru s kolegama koji rade u privatnom sektoru, postoji nekoliko stvari koje bih volio istaknuti. Prvo, to je nulta tolerancija na diskriminaciju bilo koje vrste, bilo između kolega ili poslodavca i zaposlenika. Ne tvrdim da mobbing u UK-u ne postoji, ali on je strogo reguliran i kažnjiv, otkazom ili drugim disciplinarnim mjerama, bez povlaštenog tretmana za bilo koju funkciju u tvrtki. Drugo, fleksibilnost u radu (sve više ljudi radi od kuće i bez fiksnog radnog dana). I mogućnost da kažete ne poslu za koji procijenite ili da nije u domeni vašeg radnog mjesta ili za koji sami procijenite da bi mogao biti opasan po vaše zdravlje. Vaš djelokrug rada je jasno propisan i za sve dodatno vas se pita i često dodatno plati.
Treće, uvijek postoji mogućnost edukacije i napredovanja. Poslodavac će vam omogućiti dodatnu edukaciju, prilagođenu za vaše radno mjesto, ako to želite. Napredovanja ovise o tipu posla kojeg obavljate, no ona nisu isključena i često ovise o isključivo o vašem osobnom angažmanu i želji da napredujete. Na često mijenjanje posla se ne gleda kao nešto negativno. Ako ste bili dobar radnik, a poslodavcu kazete da ste u potrazi za poslom ili mijenjate posao, često će vas pozvati na razgovor i ponuditi bolje uvjete rada da vas zadrže na trenutnom radnom mjestu.
Ivana: Ne mogu suditi o zaposlenju u Hrvatskoj, s obzirom na to da sam profesionalnu karijeru stvarala vani, ali recimo, znam da tradicionalne kvalifikacije nisu presudne ovdje. Važnije je što želim postići i jesam li spremna uložiti trud u to. Studiranje je teže, to sam prošla iz osobnog iskustva. Puno je više usmjereno za angažman studenata i praktično učenje, analizu i razvijanje razmišljanja. Ispiti čak znaju biti s otvorenom knjigom, što bi se u Hrvatskoj smatralo glupim, ali poanta je da je fokus u analizi problema i rješenju, a ne šturom učenju napamet.
Jakov: Najveća razlika što se tiče rada je da su ovdje svi plaćeni po satu. Ja nikad nisam ovdje radio za fiksnu plaću. Nema da ostaješ raditi dva, tri sata duže pa tako se desi tri, četiri puta mjesečno, pa svejedno dobiješ istu plaću. Zna se točno koliko sati si koji dan radio pa si toliko plaćen. Nema tu da plaća kasni ili bilo čega sličnoga jer ti to istog trena možeš prijaviti i oni će u roku od 48 sati biti obaviješteni da su pod istragom. Imao sam jednom slučaj kada mi nisu platili. Ja sam to prijavio i u roku od dva dana je to bilo razriješeno i oni su meni platili zaostatak jer su kazne ogromne za bilo kakav prijestup od strane poslodavca. S druge strane, jako je teško dobiti otkaz, odnosno poslodavcu je jako teško nekome dati otkaz. To mora biti jako dobro opravdano i moraju ići opomene i razgovori prije. Ali najbitnija razlika je što su svi plaćeni po satu.
Koliko je teško uopće bilo pronaći posao/studij? Koje ste kanale koristili?
Kristijan: Pronalazak i upis studija je poprilično lagan proces, uzevši u obzir da se sveučilišta natječu u privlačenju studenata. Od sugestije kolegice da bih trebao pogledati britanska sveučilišta, do dobivanja prve potvrde o upisu je prošlo svega nekoliko tjedana, od kojih je možda pola sata potrošeno na slanje dokumentacije i ispunjavanje formulara. Unatoč Brexitu, forma upisa je ostala više manje ista, no studij je postao značajno skuplji za EU studente čiji se broj drastično smanjio nakon 2019. godine. Što se tiče traženja posla posao možete ili tražiti sami ili se upisati u jednu od agencija koja će tražiti posao u vaše ime. Agencijski rad je strogo reguliran u UK-u te vas se kao radnika ne smije zakidati u osnovnim pravima, a kasnije i u benefitima nakon svega nekoliko mjeseci rada. Za bolje plaćene poslove ili ako se želite izravno zaposliti kod poslodavca, postoji standardni proces prijave na oglas i intervju. Iznimno rijetko ćete prolaziti više od jednog testiranja koje je obično intervju ili neposredno prije intervjua. Za svoj trenutni posao na institutu za društvena i ekonomska istraživanja sam aplicirao preko stranice fakulteta, obavio razgovor i dobio povratnu informaciju tjedan dana nakon završenog intervjua.
Ivana: Nije bilo teško, posla ima, nađe se posao ako si uporan i otvoren. Konkurencija je doduše jako velika, tako da se treba truditi i biti kreativan. Ovdje je dosta fokus i na preporukama kontakata koji znaju tvoju kvalitetu, što smatram odličnim. Koristila sam najviše LinkedIn, ali i oslanjala se na mrežu ljudi koje sam upoznala kroz život vani.
Jakov: Ja sam ovdje promijenio dosta poslova jer svako ljeto odem u Hrvatsku na tri mjeseca što znači da svako ljeto ovdje dam otkaz. U dva ili tri navrata sam se vraćao na isti posao, ali ja sam promijenio recimo šest ili sedam poslova u pet godina. Nikad nisam tražio posao duže od tjedan dana ovdje. Najstandardnije moguće Indeed.ie jobs.ie i što se tiče trgovina ili restorana ili kafića i takvih stvari. O drugome ne mogu pričati.
Kakva je ponuda poslova u odnosu na Hrvatsku? Jesu li plaće dovoljno visoke da biste pokrili troškove života koji su nešto viši nego u RH – ako je uopće tako nakon inflacije, ali i neopravdanih podizanja cijena u Hrvatskoj nakon prelaska na euro?
Kristijan: Što se tiče posla, ponuda će ovisiti o dijelu UK-a u kojem živite, s time da su plaće i ponuda veći na jugu zemlje i oko Londona, što prate i veći troškovi života. Iz osobnog iskustva, rekao bih da nije problem naći posao u struci, ali da će duljina te potrage ovisiti o deficitarnosti i potrebu za vašom strukom. Što se tiče manje kompleksnih i manje plaćenih poslova, njih možete naći u roku svega nekoliko dana. Zakonski vas se može obvezati na radni tjedan u maksimalnom iznosu od 48 radnih sati, no ako želite, možete raditi i više pa stoga nije neobično da ljudi rade dva posla. Vikendi su u pravilu slobodni. Ako radite vikende, opet u pravilu svojom voljom, satnica je veća za 1,5 ili 2 puta. Što se tiče troškova života, euro je nažalost dodatno ogolio činjenicu da troškovi života u inozemstvu nisu viši nego u RH, kada uzmemo u obzir razliku u standardu i plaćama. Cijene osnovnih namirnica su ili niže ili iste kao u RH, kozmetika je dvostruko jeftinija. Gorivo je nešto skuplje. Jedine stvari koje su značajno skuplje u UK-u su cijene usluga i smještaj, no pitanje koliko skuplje ako uzmemo u obzir da se minimalna plaća na osnovu 40 satnog radnog tjedna kreće između 1.600 i 1.700 eura.
Ivana: Mislim da su plaće puno bolje, ali konkurencija je velika, ako si ti “preskupa” uvijek će naći nekoga “jeftinijeg”. Ali, neovisno o tome moguće je pregovarati i naći kompromis. Belgija nudi lijep paket plaća – s dosta benefita kao što je plaćeni auto, benzin, dodatni izvor prihoda za hranu, plaćeni račun za telefon i internet, tako da su automatski troškovi manji. Moguće je čak pregovarati i plaćanje najma stana. Sve te stvari su regularni dio paketa u većini firmi ovdje.
Jakov: Što se tiče plaća, uvijek mogu biti veće, ali pokriju trošak života. Smještaj je puno skuplji, ali osnovne stvari poput hrane i odjeće su ili iste ili je ovdje jeftinije nego u Hrvatskoj. Radio sam usporedbu za jedan od svojih YouTube videa nakon što je Hrvatska prešla na euro i ispalo je da je dobar dio stvari ovdje jeftiniji, a razlika u plaćama je više nego očigledna.
Poslovne prilike za razvoj karijere u inozemstvu potražite na portalu MojPosao!
