Njihova analiza obuhvatila je radnike s punim i skraćenim radnim vremenom kako bi se dobilo na relevantnosti i točnijem pokazatelju situacije
Kako bi ilustrirao različito radno vrijeme i radne kulture diljem svijeta, Visual Capitalist rangirao je ukupne prosječne godišnje sate 38 članica OECD-a, odnosno, zemalja u međuvladinoj skupini Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, kao i šest dodatnih zemalja za bolju usporedbu.
Njihova analiza obuhvatila je radnike s punim i skraćenim radnim vremenom kako bi se dobilo na relevantnosti i točnijem pokazatelju situacije.
Ključni pronalasci u tom smislu su da Meksiko ukupno ima najveći broj sati i tamo prosječni radnik skupi više od 2000 sati svake godine. Ukupno 2128 sati u zemlji odgovara 266 osmosatnih radnih dana, što je uistinu mnogo i iscrpljujuće. Posebno ako znamo da su prosjeci neka polazišna točka pa podosta ljudi radi i više.
Zemlja OECD-a s najmanjim godišnjim radnim vremenom je Njemačka, gdje ljudi rade u prosjeku 1349 sati godišnje. To se pak ne poklapa sa stereotipima o Njemačkoj kao naciji radnika "koji nikad ne spavaju".
Isto vrijedi i za Japan, ali i on je "debelo" ispod Meksika sa svojih 1607 sati. Ipak, vrijedno je napomenuti da je gotovo 40 posto radne snage utoj zemlji neredovno zaposleno, što znači da bi prosječna godišnja brojka mogla biti iskrivljena prema dolje i ne odražava točno stvarne sate japanskih radnika.
Zanimljivo, na listi se našla i Hrvatska s 1835 sati godišnje i time je ispred Sjedinjenih Američkih Država (1791), Slovenije (1596) i Poljske (1830). Ispred su Rumunjska (1838), Grčka (1872), Južna Koreja (1910), Čile (1916), Kolumbija (1964), Kostarika (2073) i spomenuti Meksiko, piše ICT Business.
U konačnici, može se slobodno reći da Hrvati ne rade malo, dapače. I zato bi bilo zanimljivo vidjeti koliko je tko plaćen za te sate koje je odradio, što možda bude u nekom od narednih istraživanja ove vrste.
Izvor fotografije: visualcapitalist.com
