Određene teme mogu izazvati snažne podjele ili izrazite emocionalne reakcije, ističe psiholog Matej Sakoman.
Što se smije, a što ne govoriti na poslu, u uredu ili pred kolegama?
Pitanje je to koje muči uglavnom najmlađe pripadnike tržišta rada iako bi edukacija dobro došla i onima nešto starijima. U situaciji smo velikoga međugeneracijskog jaza jer su na tržištu rada čak četiri generacije: boomeri, generacija X, milenijci i generacija Z – i svi se smatraju najliberalnijima.
Dok će generacija Z ići linijom manjeg otpora i postaviti se u smislu: ‘Ja sam tu da radim svoj posao. Možemo si biti O. K. tijekom osmosatnog radnog vremena i to je sve‘, milenijci i X-ovci malo će dublje ulaziti u škakljive teme, a boomeri će se u razgovoru s radnim kolegama držati ‘sigurnih‘ tema. Tako barem govore studije provedene u korporacijama o kulturi različitih generacija. Sve u svemu, katkad je teško pronaći zajednički jezik, pogotovo kad se govori o temama o kojima se ne smije, odnosno o tabuima.
Riječ je o temama koje je psiholog i konzultant Matej Sakoman definirao kao ‘one koje izazivaju snažne podjele ili izrazite emocionalne reakcije‘, piše Lider.
„Recimo, ako se izjasnite da ste pro-Putin, pro-Izrael, pro-Trump, pro-Biden, pro-HDZ, pro-Palestina, pro-cjepiva, pro-maske, pro-choice, pro-life… to su teme koje ulaze u razinu vrijednosti. Rekao bi stari majstor psihologije Kelly, ako imate kolegu koji vam se jako sviđa zbog osobnosti, ali kaže da podupire Donalda Trumpa, razina vrijednosti bit će superiornija od razine osobnosti, pa su i manji izgledi da će biti dio vaše skupine“, govori Sakoman dodajući da, izjavite li da vrijednosno podupirete Vladimira Putina, Izrael ili Palestinu, možete očekivati da će vas mnogo kolega izbjegavati ili ogovarati.
Druga su najčešća tabu-tema na radnome mjestu ljubavni odnosi na poslu. Potvrdio je to i Sakoman navevši primjer direktora McDonalds‘a koji je dobio otkaz jer je imao vezu sa zaposlenicom.
Tračevi i skandali
„Tridesetak posto ispitanika u jednom istraživanju smatralo je da je u redu imati intimnu vezu s kolegom. Ipak, oko pedeset posto veza na poslu, pri čemu je šezdesetak posto osoba imalo neku romansu barem jednom, nastane kad su osobe već zauzete. Tu krenu tračevi, interesi, skandali…“, kaže nam psiholog navodeći kao treći primjer tabu-teme novac, s obzirom na to da su nerijetko plaća i bonusi i dalje tabu, a da ne govorimo o mentalnom zdravlju, općenito zdravlju, tjelesnoj težini i sličnome.
Na kraju, kao posljednji primjer tabua Sakoman navodi drogu i životni stil menadžera, iako se tu postavlja pitanje treba li slobodno vrijeme poslodavaca biti uopće tema razgovora. Mnogi vjeruju da to treba biti tema jer ovisnosti su problem na radnome mjestu, utječu na performanse i međuljudske odnose. Složio se s time i osnivač, vlasnik i direktor Mind Laba Sandro Kraljević.
„Promicanje zdravog načina života, pružanje potpore i resursa te razvoj politika koje omogućuju zaposlenicima da traže pomoć bez stigme ključni su koraci prema pozitivnom radnom okružju“, kaže Kraljević, koji uz ovisnost i mentalno zdravlje kao tabu-teme navodi i diskriminaciju, bilo na temelju spola, etničke pripadnosti, dobi bilo seksualne orijentacije. Tu su i sveprisutni problemi zlostavljanja i seksualnog uznemiravanja.
„Radno mjesto trebalo bi biti prostor otvorenih razgovora i razmjene mišljenja. Međutim, neke teme često ostaju tabu, što nerijetko stvara ozračje u kojem se zaposlenici mogu osjećati neugodno ili izolirano. Prema istraživanju koje je proveo Mental Health Foundation, više od četrdeset posto zaposlenika boji se govoriti o mentalnim problemima na poslu. Razbijanje tih tabua počinje razumijevanjem i prihvaćanjem da su to važna pitanja koja zapravo utječu na sve nas“, objašnjava Kraljević.
Naravno, kad govorimo o tabuima, moramo u to uračunati i profesiju u kojoj radimo. Tako je u nekim strukama lakše govoriti o škakljivim temama jer nema grube granice između profesionalnog i prijateljskog, ali u tradicionalnim i hijerarhijski definiranim korporacijama podjele su snažno ukorijenjene, što nosi i određeni tip ponašanja i tema o kojima se smije razgovarati te onih o kojima se ne smije. Složila se s time i konzultantica Petra Salarić, koja se primarno bavi upravo tim područjem.
Ništa bez politike
„Baš u vezi s tim sjećam se primjera kad sam prije malo više od godinu dana zamolila poduzetnicu koja prilično opušteno i gotovo u slengu objavljuje na LinkedInu da podijeli obavijest o grupi potpore za pobačaj koju vodim, za koju je odgovorila da to nije profesionalno za LinkedIn. Kad pogledate statistike, jedna od četiri žene doživi pobačaj barem jedanput do četrdeset pete godine. Spontani pobačaj dogodi se u jednoj od osam trudnoća.
Dakle, razgovor o pobačaju itekako je važan. No u našim krajevima to je i dalje veliki tabu. Upravo je zato važno da govorimo o tome kako bismo mogli pružiti pravu pomoć onima kojima je potrebna“, govori Salarić ističući menstruaciju i mentalno zdravlje kao tabu na gotovo svim područjima.
Naravno, ništa ne prolazi bez politike, koja je uvijek problem, a još je veći problem u razgovoru seksualna orijentacija, koju mnogi ne žele izraziti jer smatraju da bi mogla utjecati na njihovo zaposlenje.
„Nadalje, vjerujem da će na našem tržištu, nakon ulaska u Schengen i sa sve većim postotkom stranih radnika, veći tabu postati rasizam“, tvrdi Salarić.
I dok će neki reći da pušemo na hladno, gotovo svakodnevno čitamo o svađama i sukobima koji se temelje na vjeroispovijesti, političkoj (ne)korektnosti, seksualnoj orijentaciji i slično. Pa kako to spriječiti i kako od tih tema ne produbiti tabue? Sakoman tvrdi da treba naučiti razgovarati i postaviti pravila kako razgovarati jer netko je musliman ili katolik, a netko je liberalni gej agnostik. Također, izjava da je netko ortodoksni musliman znači da mu religija ne odobrava homoseksualnost, dakle oni moraju moći i znati razgovarati i razumjeti druge poglede. Ipak, teme vezane uz današnje okolnosti u svijetu, uključujući ratove, slobode, politiku i slično, postale su učestalije u razgovoru na poslu pa bi se moglo reći da više ne nose prijašnju stigmu.
Patrijarhalne vrijednosti
Veliku promjenu fokusa donose nove generacije jer lakše govore o problemima, ali sve je to još u začecima. Međutim, ne treba se neprestano govoriti o tabuima, tvrdi Salarić, već je važno kreirati kulturu u kojoj se zaposlenici osjećaju sigurno i spremno razgovarati o tim temama kad im stvarno trebaju, odnosno kad problem utječe na njih. Drugim riječima, ne treba stalno podsjećati na problem zlostavljanja na radnome mjestu, nego zaposlenicima treba pružiti sigurno okružje za rad u kojem će, ako se ikada osjete zlostavljano, obezvrijeđeno ili napadnuto bilo verbalno bilo fizički, moći otvoreno progovoriti o tome što se dogodilo i gdje ih nitko neće moći osuditi zbog njihovih osjećaja, želja ili potreba. Pa može li se takva kultura stvoriti u Hrvatskoj?
„Kod nas je glavni problem izrazito patrijarhalni pogled na odnose i ono što smatramo društvenim vrijednostima, koji u načelu drži nejednakost i moć u rukama nekih, a koči progres. I dalje mislimo da je profesionalnost hladno i odrješito ponašanje, i dalje vidimo da se pokazivanje ranjivosti smatra slabošću, a ne hrabrošću. Želimo uloge, i to uloge koje iskazuju moć. To direktno utječe na našu komunikaciju, a ta komunikacija određuje koje teme dopuštamo, a koje ne. Opet, to što mi dopuštamo, zapravo je nezdrav tip hladnog karaktera koji ne koristi nijednoj osobi“, zaključuje Salarić naglašavajući da nam svima nedostaje ranjivosti u komunikaciji i tek kad je dopustimo, lakše ćemo govoriti i o škakljivim temama.
Izvor: lider
