Problem siromaštva u Hrvatskoj već je analiziran s različitih aspekata te su traženi načini kako ga ublažiti, no analize su rijetko zahvatile skupine koje nemaju izražen rizik siromaštva, poput zaposlenih radnika.
Teo Matković sa Studija za socijalni rad na Pravnom fakultetu u Zagrebu, u svom znanstvenom radu, istražio je i taj vid siromaštva koji je karakterističan za zemlje niske razine razvoja, ali i za bogate s velikim razlikama u dohodcima.
Istraživanja iz tih zemalja pokazale su da se smanjivanjem nezaposlenosti neće u potpunosti izbjeći rizik od siromaštva, nego samo umanjiti njegovu dubinu.
Iskustva su pak pokazala da su siromašni radnici imali znatno manje prilika prijeći na bolje plaćeni posao nego osobe koje su na početku radnog staža imale bolja primanja.
Matković smatra da su u Hrvatskoj siromašni radnici znatna manjina u ukupnom broju siromašnih, oko 4,4% ili 55.000 aktivnih zaposlenika. Taj udio veći je u kategoriji samozaposlenih, gdje je čak 68.000 sa svojim obiteljima, ispod linije siromaštva,, a taj udio nadilazi stopu siromaštva opće populacije.
Radi se, smatra Matković, o posebno ranjivoj skupini koju čine osobe u svim vrstama samozapošljavanja, od poduzetnika i obrtnika, preko radnika na crno, do uličnih prodavača i samostalnih poljoprivrednika, koji zapravo čine većinu samozaposlenih.
Jedna od glavnih razlika među siromašnim i nesiromašnim zaposlenicima su obrazovanje i veličina domaćinstva. Osobe višeg stupnja obrazovanja su zaštićenije od siromaštva dok veličina kućanstva, a tako i rashodi domaćinstva, povećavaju rizik od siromaštva.
Nešto veći rizik od ulaska u siromaštvo imaju i zaposlenici u dobi od 45 do 55 godina, a zanimljivo je da su radnice u Hrvatskoj, za razliku od stanja u pojedinim državama, rjeđe siromašnije nego radnici.
Autor istraživanja pojašnjava da su mogući razlozi tome u strukturi domaćinstva, jer u pravilu zaposlene žene nisu jedine zaposlene osobe u kućanstvu. Češći su slučajevi da je muškarac jedini hranitelj obitelji.
Veliki problem siromašnih radnika je zapošljivost, a analize su pokazale da su siromašni radnici često spremni na dodatno obrazovanje. No, oni si teško mogu priuštiti i vrijeme i sredstva za dodatnu edukaciju, objašnjava Matković.
On smatra da su poslodavci skloniji ulagati u obrazovanje radnika zaposlenih na produktivnijim radnim mjestima, odnosno menadžera ili stručnjake za određena područja, a ne u, primjerice, u radnike na traci.
U Hrvatskoj se, za razliku od Europske unije, tvrdi Matković, ne posvećuje dovoljna pozornost obrazovanju osoba na marginama tržišta rada radi povećanja njihovih šansi te zbog prevencije nezaposlenosti.
(T.N.)
Izvor:
Poslovni dnevnik
