Najmnogoljudnija članica Europske Unije, Njemačka, pati od donekle podvojenog stava prema europskom zajedništvu - s jedne strane, ona je i dalje motor daljnjeg širenja, "lokomotiva eurointegracije", s druge, javnim diskursom o Europi dominira strah.
U najvećoj europskoj ekonomiji on je uvijek financijske prirode: da će njemačka poduzeća pogone preseliti na istok, da će iz novih članica stići rijeka useljenika i Nijemcima zauzeti radna mjesta, da će njemački izvoz patiti od previsokog tečaja eura i, konačno, da će njemački porezni obveznici uplatama u zajednički proračun praktički izdržavati manje produktivne članice.
Na osnovi povijesnih migracijskih statistika iz posljednjeg vala eurointegracija, kad je zajednica primila Španjolsku, Portugal i Grčku, predviđalo se da će u Njemačku u godinu dana stići oko 155.000 ljudi.
Stiglo ih je tek oko 35.000 i iako je Njemačka još uvijek prva destinacija novih Europljana, upravo je prijelazno razdoblje rezultiralo geografskom distribucijom i time da se u neočekivane useljeničke destinacije pretvore zemlje poput Velike Britanije ili Irske.
Iako, dakle, novim članicama EU u Njemačkoj do daljnjega ostaje uskraćen ključni element europskog državljanstva - sloboda rada u cijeloj Uniji - pa sada smiju dolaziti samo kao sezonski, projektni ili detaširani radnici, ni tri godine nakon proširenja debata se ne stišava.
Naprotiv, u Njemačkoj se i danas širi strah od jeftinih poljskih zidara ili čeških bolničarki koji će ne samo zauzeti radna mjesta, nego i spustiti visoke njemačke socijalne standarde. Debata je to koja je kumovala i diskusiji o uvođenju minimalnih plaća, ali i svojedobnoj njemačkoj blokadi europske odredbe o slobodnom protoku uslužnih djelatnosti.
Bojazan postoji i da će zbog europske deregulacije i proširenja na Istok pogoni njemačkih poduzeća, a s njima i radna mjesta, odseliti u inozemstvo.
Brojke pokazuju da se selidbe na istok od 2004. godine ipak usporavaju, budući da se konkurencijske prednosti europskog istoka postupno gube kako se i nove članice približavaju EU normama, a uz njih polako rastu i plaće.
(A.T.)
Izvor:
Jutarnji list
