Nema ničeg "super" u pretjeranom radu
Prije par dana prisustvovala sam jednom, ne toliko formalnom, druženju koje okuplja profesionalce iz područja upravljanja ljudskim resursima. Izvrsno je za razmjenu znanja i iskustva, i uvijek vrlo inspirativno. Tako je bilo i ovom prigodom: tijekom kraćeg predavanja, voditeljica ljudskih resursa jedne jako velike tvrtke, onako usputno, spomenula je kako od ove godine svoje zaposlenike doslovno "tjera" s posla.
Što je još primijetila? Da se sve stiglo napraviti, da su ljudi zadovoljni, kreativniji, jače "grizu" i da – stižu sve rokove. I sama kaže: prošle godine nije bilo tako. I nismo ništa puno više napravili. Pitanje koje svima postavlja u 16:30: "Imamo li nešto za napraviti što mora biti na stolu sutra do 10h ujutro?" I odgovor je "ne". – "Onda – brzo doma!" A onda se i sama natjera reći samoj sebi – dosta za danas… zadovoljna obavljenim poslom.
Tema za promišljanje ovog tjedna je sama nadošla: pretjerani rad. Žena. Ako to i sami radite, znate o čemu govorim, o ostajanju "do mraka" na poslu, dvanaestsatnom ritmu rada, iscrpljenosti, umornim leđima, i nošenju torbi "posla" doma, uz i sve one obveze povezane s obiteljskim životom, unatoč fino razrađenoj podjeli poslova. Učinkovitost? E, o tome bi se dalo razgovarati. Ovaj put uopće neću komentirati dokazivanja tipa "tko-će-duže-ostati-na-poslu-da-to-primjeti-šef/vlasnik/direktor". Ili "vidi-vidi-zadnja sam na poslu, najviše radim – a žena sam…" A ima i toga… Kao i smanjivanja broja radnika i "prevaljivanja" posla onima koji su ostali, do iznemoglosti.
Nijedna od nas nije Wonderwoman (iako, ponekad, promislim kako bi bilo super imati supermoći)! Što kad bi Superžena, umjesto krasotice utegnute u šareni kostimić, bila nervozna, s nekoliko kilograma viška, lagano depresivna i čangrizava? Zaboravna, nekoncentrirana i jednostavno – nesretna? Da li bi i dalje mislili da ima super-moći? Ne, ali upravo to je ono što mnoge od nas pokušavaju: napraviti sve. Biti najbolje na radnom mjestu, naj-žene, naj- majke, naj-prijateljice, naj- sve!
Ako i znate neku Superženu, pod navodnicima, vjerojatno ćete ostati impresionirani popisom obveza, poslova, poslovnih uspjeha, kontakata, networking događaja koje je ili sama organizirala ili njima prisustvovala, dječjih slobodnih aktivnosti, putovanja, i detaljnijeg nabrajanja dostatnog za laganu glavobolju.
No, ako na popisu nedostaju stvari poput: malo slobodnog vremena za sebe ili vrijeme za vježbanje, e, onda nešto baš i nije u redu s prioritetima. Još ako, uz sve navedeno, preskače obroke ili ih svodi na preobilni obrok iza radnog vremena – voila problema sa zdravljem! Trčanje od jednog do drugog posla, multitasking, multisvwitching, multi – miks "svega" mogu u konačnici rezultirati i velikim – nezadovoljstvom, ili jednostavno nedostatkom sreće.
Što bi prava Superžena napravila u ovakvoj situaciji? Pravilno koristila svoje raspoložive resurse: stavila sebe na vrh liste obveza i pobrinula se za svoje emocionalno, fizičko i mentalno zdravlje. Kako? Možda bi učinila sljedeće:
1. Organizirala sebe u vremenu: zahtijeva malo pisanja, malo bilježenja, znanja određivanja prioriteta, te učinkovitog planiranja. A može dati puno: eliminiranjem suvišnih "potrošača" vremena, smanjivanjem dojma oko tuđih (ne Vaših!) prioriteta, znanjem reći "ne" kad je to potrebno ili učinkovitim delegiranjem može se osloboditi upravo onoliko vremena za koje stalno kukate da Vam nedostaje.
2. Napravila plan vježbanja: dva ili tri termina vježbanja tjedno, duge šetnje po lijepom vremenu, vožnja biciklom, trčanje, bazen, teretana, mogućnosti su zaista brojne.
3. Uhvatila se ukoštac sa stresom: petnaest minuta na dan "ja" vremena, meditacije, joga, tai-chi, ma štogod Vam pružalo onaj osjećaj povezanosti tijelo –um…
4. Zdravo se hranila: pažljivo s pogonskim gorivom Superžene! O da, opet ta tema: pravilno raspoređeni obroci, ne zaboravite na vodu, voće i povrće…
5. Potražula i prihvatila pomoć: nitko ne kaže da Superžena sve mora sama napraviti, ili sve sama znati. Delegiranje se odnosi i na članove obitelji, zar ne? "Kutija s alatom" ili "pomoć na putu"? Tome služe coachevi, zar ne?
Proces re-organizacije možda može malo potrajati, naročito u ovim kriznim vremenima, ali i zbog usvojenih navika. No, promislite: pravi trošak, najozbiljniji i najviši je upravo Vaše zdravlje, osobno zadovoljstvo i puka - sreća.
