I ove godine udruga poreznih obveznika Lipa obilježila je Dan porezne slobode, čime se željelo ukazati na činjenicu da hrvatska država svom građaninu sa prosječnom plaćom uzima više od polovice primanja, te da se ukupna svota davanja iz godine u godinu povećava.
Zagovornici velike države, visokih poreza i kvazi-kejnezijanske politike vječnog rasta javne potrošnje, uvjeravaju nas da porezi u Hrvatskoj uopće nisu visoki. Dapače, da su u odnosu na ostale europske zemlje zapravo prilično niski, piše Luka Popov za index.hr. Tako je npr. u Večernjem listu objavljen tekst pod naslovom "Samo Irska ima niži porez na rad", u kojem se navodi tablica preuzeta sa Eurostata u kojoj stoji da udio poreza i doprinosa u plaći u Hrvatskoj iznosi tek 35,3%, te da je jedina država koja manje od toga uzima Irska sa 28,2%.
O čemu onda udruga Lipa priča?
Riječ je o običnom knjigovodstvenom triku, jeftinoj prijevari koja želi stvari prikazati drugačije od onoga kakve stvarne jesu. Naime, bruto plaća u Hrvatskoj nije definirana onako kako je to u gotovo svim drugim kapitalitičkim zemljama - kao iznos ukupnog troška plaće koji poslodavac daje radniku prije nego što država omasti brk.
U Hrvatskoj postoje dva bruta: tzv. “Bruto 1” i “Bruto 2”. Dok “Bruto 2” predstavlja pravi bruto, “Bruto 1” je obična knjigovodstvena izmišljotina koja služi samo zato da se obvezna davanja državi mogu u statistikama prikazati manjima nego što jesu. Ta brojka ne predstavlja ama baš ništa, niti je ona na bilo koji način zanimljiva bilo radniku, bilo poslodavcu.
Uzmimo primjer čovjeka sa neto plaćom od 7000 HRK. Kako bi isplatio tu plaću, poslodavac je dužan osigurati 11.845 HRK mjesečno - i upravo je to iznos nove vrijednosti koju je radnik stvorio svojim radom. Preračunato u postotke, vidimo da je država tom radniku kroz poreze i doprinose uzela 40% primanja, a ne 35% kako to navodi Eurostat. (Sad na to još dodajte PDV koji se obračunava prilikom svakog trošenja novca, pa lako vidite što se misli kada se kaže da država uzima više od 50% od onoga što zaradimo.)
Još je gora stvar kada je riječ o dodatnoj djelatnosti. Recimo da ta ista osoba osim redovnog posla ima obrt s kojim dodatno privređuje. U tom slučaju, država će na taj dodatni iznos najprije sjesti sa 35% doprinosa, a od onoga što ostane uzet će porez i prirez koji može doći i do 40%, plus PDV na svaku fakturu ukoliko obrtu dobro krene, plus PDV koji plaćamo prilikom konzumacije zarađenog novca.
Što je zapravo porez?
Drugi trik kojim se koriste državni knjogovođe u poreznoj upravi sastoji se u tome da se poreze naziva drugim imenima. Ekonomska znanost poznaje više definicija poreza, ali uglavnom se sve slažu oko toga da su porezi davanja koja su (1) prisilna i (2) čiji je iznos proporcionalan transakciji s kojom je povezan. Dakle, sve što smo po sili zakona dužni dati državi, a što je izraženo u postotku, po definiciji je porez.
Na primjer, naknada za izradu osobne iskaznice nije porez, jer je taj iznos isti za sve građane, bez obzira na dohodak ili imovinsko stanje osobe koja je ispunila zahtjev za izdavanje osobne iskaznice. S druge strane, obvezno plaćanje zdravstvenog osiguranja, doprinosi za zapošljavanje, doprinosi za hrvatske šume, obvezna članarina Hrvatskoj turističkoj zajednici, Hrvatskoj obrtničkoj ili gospodarskoj komori, doprinosi u slučaju ozlijede na radu, i cijeli niz drugih fiskalnih i parafiskalnih nameta, zaista jesu porezi u punom smislu riječi.
Kvaka je u tome da ti porezi zakonski nisu definirani kao porezi, pa ih statistika kao takve ne obrađuje. Pa kada se netko pobuni protiv previsokih poreza u poslovanju, odmah ga se može poklopiti s time da je u Hrvatskoj porez na dobit tek 20%, što je jedan od najnižih u Europi. Zgodno, zar ne?
Zašto stručnjaci odlaze iz Hrvatske?
Uza sve to, dok smo u domeni manjih plaća i nižih primanja, stvar je još koliko-toliko podnošljiva. Ali jednom kada dosegnemo određeni stupanj stručnosti i iskustva koji bi nam mogao povećati primanja, stvar postaje doslovno neizdržljiva. Uzmimo primjer nekog iskusnijeg inženjera ili financijskog stručnjaka koji za svoj rad očekuje neto plaću od 15.000 HRK.
Da bi mu poslodavac isplatio tu plaću, on mora svaki mjesec odvojiti gotovo dvostruko veći iznos, čak 28.550 HRK. I sad zamislimo još da taj stručnjak dobije vani neku bolju ponudu i zatraži od poslodavca kao uvjet da ostane povišicu od 2.000 HRK. Isplata te povišice poslodavca će koštati oko 5000 HRK, čak 250% od onoga što će na kraju dobiti radnik. Koja to firma može podnijeti?
Stvar na kraju rezultira time da oni sa visokim primanjima, a to su redom stručnjaci koji najviše doprinose ekonomiji i u konačnici stvaraju radna mjesta, odlaze iz zemlje. Na kraju krajeva, oni si to mogu i priuštiti. Oni koji ostaju su radnici sa prosječnim primanjima, koji nemaju znanja, kvalifikacija ili početnog kapitala da bi migrirali iz zemlje koja ih pljačka. Upravo će se na njima prelomiti posljedice politike abnormalno visokih poreza i dovesti do potpunog nestanka srednje klase.